Kad je Mariana izašla iz automobila pred raskošnu vilu Ricarda Navarra, osjetila je trnce niz kralježnicu. Kuća je bila golema, ali bez života – veliki prozori puštali su hladno svjetlo koje je isticalo prazninu i tišinu koja je vladala unutra.
Hodnici su bili dugi, obloženi tamnim drvetom, a zidove su krasili strogi portreti koji su kao da promatrali svakog prolaznika. Sluge su je pozdravile tek blagim naklonom. Nedugo zatim pojavio se Ricardo – visok, besprijekorno odjeven, s pogledom koji nije otkrivao emocije.
„Ovo je vaša nova dadilja“, rekao je kratko, pokazujući prema djeci – osmogodišnjim blizancima, Emilijanu i Sofíi. Njihovi pogledi bili su prazni, gotovo beživotni.
„Što biste željeli za večeru?“ pokušala je Mariana započeti razgovor.
„Ništa“, tiho je rekao dječak. Taj odgovor odjeknuo je kroz prostoriju poput zatvorenih vrata.
Ricardo joj je pokazao kuću: blagovaonicu bez stola, salon koji je izgledao kao da ga nitko ne koristi, vrt u kojem su napuštene igračke bile prekrivene slojem prašine. Na svakom koraku nalazile su se fotografije pokojne Lucíe – dječje majke. Mariana je shvatila da se ovdje vrijeme zaustavilo onog dana kada je ona nestala.
Kad je ostala sama s djecom, tišina je postala još teža. Pokušavala je pronaći način da ih približi sebi, ali svaki pokušaj nailazio je na zid šutnje. U kuhinji je upoznala Chayo, kuharicu, ozbiljnu ali dobrodušnu ženu.
Kad ju je Mariana pitala što djeca vole jesti, Chayo je kratko rekla:
„Voljeli su rižu s bananom… dok je majka bila živa.“
Te riječi su Mariani ostale urezane u mislima. Tada je odlučila pokušati vratiti ono što je nestalo – osmijeh.
Jednog jutra predložila je: „Hajdemo zajedno praviti kekse.“
Djeca su je nijemo gledala, no Mariana nije odustajala. Pokazala im kako se miješa tijesto, a kad je Emiliano nesigurno pružio ruku i dotaknuo brašno, Sofía se nasmijala. Taj sitni smijeh bio je prvi znak da led puca.
Dok su keksi mirisali iz pećnice, u kuhinji se prvi put začuo dječji žamor.
„Ukusno je!“ rekao je Emiliano s iskrenim osmijehom. Sofía je klimnula i dodala: „Baš kao nekad.“
Od toga dana, kuća se polako mijenjala.
Svaki obrok postajao je trenutak zajedništva, svaka večernja priča nova prilika za smijeh. Ricardo je jednoga dana zastao na vratima kuhinje i promatrao ih – djecu kako ukrašavaju kekse i Marijanu koja se smije. U njegovim očima, prvi put nakon dugo vremena, zaiskrila je toplina.
Susjedi su kasnije govorili da se iz vile ponovno čuje smijeh.
Mariana nije samo naučila djecu peći kekse – vratila im je djetinjstvo.
Kuća Navarra više nije bila hladna i nijema. Korak po korak, vratila se svjetlost, miris života i zvuk radosti.
