Kad je mama teško oboljela, tata me odveo u bolnicu.
Rekao mi je da se oprostim od nje — jer možda uskoro odlazi… i to „na dugo“.
Tada sam bio dijete i nisam razumio kamo odlazi.
Tek godinama kasnije saznao sam da se borila s najtežim oblikom raka.
Kada se vratila iz bolnice, izgledala je drugačije.
Nije imala kosu.
Njena glava bila je potpuno gola, i iako se smiješila, u njenim očima se krila tuga koju tada nisam znao objasniti.
Jednom sam je pitao:
— Mama, gdje ti je kosa?
Pomilovala me po glavi i rekla:
— Odrezala sam je, sine. Bilo mi je vruće. Sviđa li ti se moja nova frizura?
— Sviđa, — odgovorio sam iskreno, — ali sad izgledaš kao tata.
Nisam znao da joj je kosa otpala zbog liječenja — kemoterapije koja joj je tada još neko vrijeme produžila život.
Kada smo ponovo počeli izlaziti vani, primijetio sam kako ljudi gledaju moju majku.
Na ulici, u trgovini, u autobusu — neki bi okretali glavu, drugi šaptali, a neki bi je čak potajno snimali.
Nisam razumio zašto.
Za mene je i dalje bila najljepša žena na svijetu.
Jednog dana, tri djevojke su se smijale dok smo prolazili pored njih.
Pogledao sam mamu i upitao:
— Zašto te gledaju tako?
Zaustavila se, spustila se na koljena da me pogleda u oči i rekla istinu.
O bolesti. O strahu. O nadi.
O tome kako se bojala da možda neće dočekati da odraste njen mali dječak.
Tada sam odlučio da moram nešto učiniti.
Puštao sam kosu mjesecima.
Svi su me zadirkivali, govorili da izgledam kao djevojčica, ali nisam mario.
Kada je dovoljno narasla, uzeo sam mašinicu, stao pred ogledalo i potpuno obrijao glavu.
Skupljenu kosu sam stavio u malu vrećicu i pružio je mami.
— Evo, mama… sad i ti imaš moju kosu.
U početku se nasmijala, a onda zaplakala — tiho, toplo, iskreno.
Zagrlila me čvrsto i šapnula:
— Ti si moje najveće čudo.
Godinu dana kasnije, bolest je odnijela moju mamu.
Ali ono što je ostalo, ne može uzeti nijedna bolest na svijetu — njena ljubav, njen osmijeh i sjećanje na dan kad sam joj dao svoju kosu.
Jer ljubav ne treba kosu, ni snagu, ni riječi.
Dovoljno je srce koje voli — do kraja. 💔
