Jedne večeri stigli smo s mužem u rodilište, uzbuđeni zbog dolaska našeg četvrtog djeteta. Naša obitelj već se tada smatrala „očajnički velikom“.
Drugi i treći sin su blizanci, što je bio potpuni iznenađujući dar za nas i cijelu obitelj. Šala je bila: „Što ako opet budu blizanci?“
Bake i djedovi su nas puno pomagali na početku, a na drugom ultrazvuku već se vidjelo da će ovaj put stići jedno dijete. I doista, četvrti „nindža“ došao je sam. Smjestili su me u unaprijed plaćenu jednokrevetnu sobu.
Nekoliko sati kasnije donijeli su mi bebu na dojenje. Nakon nekoliko minuta ušao je glavni liječnik, zabrinutog lica:
— „Imamo mali problem…“
Jutros je 18-godišnja djevojka rodila djevojčicu, potpisala izjavu o odricanju, pozvala taksi i napustila bolnicu. Jedva je mogla hodati, ali nije htjela ostati ni minute dulje. Nismo je mogli zadržati.
Beba je prekrasna i zdrava. Doktorica je tiho dodala:
— „Znam da ste željeli blizance… možda biste vi prihvatili ovu bebu?“
Moja prva misao bila je šok i zbunjenost. Mogli bismo napisati da ste je vi rodili… ali to je ilegalno. Postoji mogućnost službenog posvojenja, no to traje mjesecima i nije zajamčeno. Dotad bi dijete završilo u domu.
Tužno je… Iskreno, bila sam šokirana. Dobro sam poznavala glavnu babicu, Ljudmilu Stepanovnu. Bila je draga i topla osoba, čak smo se družile i izvan bolnice. Možda mi je upravo zato prišla s tom „klizavom“ ponudom.
U tom trenutku osjećaji su se miješali: šok, sažaljenje, strah… i neizbježna dilema srca koje želi pomoći, ali mora poštovati pravila.
