Planirali smo miran vikend uz more – svjež zrak, tišina, ništa posebno. Dok smo hodali uz stijene, topla voda milovala nam je gležnjeve, a tada smo ugledali mali, skriveni otvor prekriven algama. Špilja – tiha, napuštena i tajanstvena.
Znatiželja nas je dovela unutra. Tišina je bila gotovo opipljiva, a u dubini špilje na mokrom kamenu ugledali smo oblike koje nismo mogli pojmiti.
Kasnije smo saznali pravu priču. Duboko u špilji, u uskoj pukotini, ženka hobotnice – Mera – položila je biserna jaja. Prilijepila se uz kamen i svojim krakovima čuvala svaki komadić novog života. Nije jela, nije se pomicala – svakim pokretom dovodila je kisik do jaja i čuvala njihov život.
Jednog dana, val je provalio u špilju. Mera je instinktivno zaštitila jaja vlastitim tijelom. Kada su se prvi mali hobotničari pojavili, a posljednji izlegao, Mera je tiho izdahnula – iscrpljena, ali darujući život.
Mjesecima kasnije, ronioci su pronašli mjesto. Jaja su nestala, ali Mera je još bila tamo, nepomična, smrznuta u gesti majčinske ljubavi. Slika je obišla svijet, podsjećajući nas da ljubav i predanost ne poznaju granice.
👉 Ovo je priča koja pokazuje koliko snaga i posvećenost mogu postojati u prirodi, često skrivena od ljudskog oka.
