Jednog dana, nakon što se muž vratio s posla i legao da se odmori, supruga ga upita:
– „Šta misliš da danas izađemo?“
On odgovori:
– „Sinoć nisam dovoljno spavao, pusti me, želim da odspavam.“
Supruga pomisli: „Nije važno, sigurno je umoran“ i ostavi ga da spava.
Sutradan, po povratku s posla, muž ponovo leže da odrijema. Supruga ga opet upita:
– „Zašto ne bismo izašli zajedno, dan je baš lijep za šetnju.“
Muž drsko odgovori:
– „Nisam raspoložen, ostavi me na miru.“
Supruga se povukla, misleći da mu je dan bio težak.
Tako je bilo cijele sedmice – muž se zatvarao u sebe, a supruga ga je svaki put opravdavala. Sve dok jednog dana nije došao kući i shvatio da nje nema. U početku nije pridavao pažnju, očekujući da će se vratiti, ali ona se nije pojavila.
Sutradan, kada se probudio i shvatio da kuća i dalje prazna, pronašao je pismo:
„Dragi moj, presušila je rijeka opravdanja, kao i moja oaza strpljenja. Protekla sedmica bila je sedmica mog rođenja – željela sam da te učinim najsretnijim čovjekom na svijetu. Umjesto toga, ti si ugasio svijeće ljubavi i ubio radost u mom srcu. Zato, neka ti je sretan rođendan, ali bez mene. Tvoja supruga.“
Potrčao je kući njenih roditelja, želeći da razgovara s njom. Ona mu reče:
– „Nisam u dobrom raspoloženju, pusti me i idi.“
Tada je shvatio da mu vraća njegove riječi. Ona doda:
– „Ako ne znaš kako ćeš njegovati cvijet, nemoj ga trgati. Ako ubereš cvijet pa ga prestaneš njegovati, on će uvenuti. Ja sam cvijet koji si ti ubrao, a onda ostavio da vene. Njeguj cvijet prije nego što ga izgubiš.“
Čovjek često ne spozna vrijednost osobe dok je ne izgubi – bio to supružnik, prijatelj, brat ili dijete.
