“Jedne noći, oko jedan poslije ponoći, vozila sam se sama u taksiju. Vozač me stalno posmatrao kroz retrovizor i u jednom trenutku nasmijao se, rekavši: ‘Ako vam je neugodno, gospođice, možete naručiti drugo vozilo. Ne smeta mi.’ Nisam ništa odgovorila, samo sam ćutala i čekala da stignem.
A onda sam shvatila zašto mi je njegovo lice izgledalo poznato. Bio je to čovjek o kojem su mjesecima izvještavali svi mediji – osuđeni pljačkaš, tražen zbog nekoliko pljački banaka. Sjećala sam se i još jedne jezive činjenice: vijesti su tvrdile da je pronađen mrtav i da nikada nije uhapšen.
Sjedila sam u autu, ukočena, dok su mi ruke drhtale. Bila sam uvjerena da je to on, čak sam prepoznala iste tetovaže. Kada je naglo zaustavio auto, srce mi je stalo – mislila sam da je to kraj. Ali pokazalo se da smo stigli na moju adresu. Brzo sam mu platila i izašla, jedva dišući od panike.
Čim sam ušla u stan, potražila sam njegovo ime na internetu. Nije bilo greške, sve se slagalo – lice, tetovaže, sve. Ali vijesti su i dalje jasno govorile: on je mrtav već godinu dana. I danas, svaki put kada se sjetim te noći, obuzme me isti strah.”
