Ja sam samohrana majka. Moj muž nas je napustio i ostavio me samu sa sinom.
Radila sam u salonu za manikir kad je jednog dana jedna žena zaboravila torbu. Stavila sam je u kutiju za izgubljene stvari, očekujući da će se vratiti po nju.
Prošle su dvije sedmice, a torbi nije bilo traga. Šefica me pitala:
„Hoćeš li uzeti tu torbu?“
Otvorila sam je, a unutra – samo papir sa dvije riječi:
Za tebe.
Nisam znala šta da mislim. Ipak, ponijela sam je kući.
Tek kasnije sam otvorila unutrašnji džep i ostala bez riječi – unutra je bilo 700 eura. Taj novac mi je tada doslovno spasio život. Bila sam na ivici, borila se da preživim i da prehranim sina.
Godinu dana kasnije saznala sam istinu: žena nije bila slučajna klijentkinja. Bila je prijateljica moje šefice, koja je sve organizovala jer je znala kroz šta prolazim – ali i da sam preponosna da tražim pomoć.
Zahvaljujući toj gesti, uspjela sam da prebrodim najteži period svog života.
Danas, osam godina kasnije, više ne radim u tom salonu, ali i dalje mislim na taj čin dobrote. Kad mi dođu teški dani, sjetim se te poruke:
Za tebe.
I podsjetim se da još uvijek ima dobrih ljudi.
