Jedna žena podijelila je dirljivu priču koja dokazuje da ljubav ne prestaje s gubitkom — već samo mijenja oblik.
Kada je imala 10 godina, iznenada je izgubila oca. Posljednji poklon koji joj je ostavio bio je plišani medvjedić koji je pjevao. Taj medvjedić postao je simbol uspomene i utjehe, i čuvala ga je punih 20 godina. Kada je njen sin napunio 7 godina, odlučila je da mu ga pokloni.
Pripremali su se da u njega stave baterije kako bi ponovo zasvirao — ali tada se desilo nešto potpuno neočekivano.
Unutar medvjedića, pored baterijskog kućišta, pronašla je malu kasetu.
Zapanjena i drhtavih ruku, pronašla je stari diktafon i pritisnula “play”. Iz zvučnika je, poslije dvije decenije tišine, odjeknuo glas njenog oca.
Čitao joj je omiljene priče, prepričavao zajedničke uspomene, smijao se, i davao savjete njoj – odrasloj njoj.
Na kraju je rekao da zna da neće dočekati njenu djecu, ali da im želi ostaviti nešto – kako bi ga upoznali.
Taj trenutak bio je spoj tuge i radosti, prošlosti i sadašnjosti, boli i ljubavi. Kaseta je postala njezino najvrjednije blago, a i njen sin je zavolio glas koji nikada nije imao priliku da čuje — glas svog djeda.
Ni ona ni njena majka nisu znale da je kaseta tu svih tih godina.
Ali možda je pronađena baš onda kad je bila najpotrebnija.
