Djed i ja smo oduvijek imali posebnu vezu – onu tihu, duboku i neobjašnjivu, koju ne treba riječima potvrđivati. Kada je preminuo, ostavio je testament u kojem je meni i mojim braći i sestrama dao izbor: 10.000 dolara ili porodični foto album.
Svi su izabrali novac. Ja sam, bez mnogo razmišljanja, uzela album. Ne zato što sam mislila da u njemu ima nešto više, već zato što sam osjećala da u tom komadu prošlosti čuvam komadić njega. Svaka fotografija bila je kap u rijeci uspomena koju smo dijelili – šetnje, smijeh, zagrljaji i ono posebno razumijevanje koje se ne može kupiti.
Okrećući stranice, odjednom sam ugledala nešto što me potpuno zateklo – iza jedne od naših zajedničkih slika bila je pažljivo sakrivena kovertica. U njoj – poruka. Rukopis koji sam odmah prepoznala. Njegov.
“Draga moja,
Ako ovo čitaš, to znači da si izabrala foto album, baš kao što sam znao da hoćeš.
Ovaj album sadrži uspomene na naše zajedničke trenutke – trenutke koji su za mene bili vredniji od bilo čega drugog. Ti si oduvijek bila svjetlost u mom životu.
Želio sam ti dati nešto što će te podsjećati na našu vezu.
U koverti je ček na 100.000 dolara. Moj posljednji dar tebi – da ti pomogneš sebi, ostvariš snove, i nastaviš putem kojim si krenula.
Koristi ga mudro i sjeti se – uvijek ću biti uz tebe, duhom.
Hvala ti što si izabrala ljubav, a ne ono što se lako troši.
Zauvijek tvoj,
Djed.”
U tom trenutku suze su mi potekle niz lice. Ne zbog novca. Već zbog osjećaja koji me preplavio. Njegove ljubavi. Njegovog povjerenja. Njegove vjere u mene.
Nisam samo izabrala album. Izabrala sam ono što se ne mjeri novcem. A zauzvrat sam dobila i mnogo više – potvrdu da prava ljubav i nasljeđe ne dolaze uvijek u obliku koji svi očekuju.
