Imam prijateljicu, 29 godina, nikada nije bila u ozbiljnoj vezi. Niža rastom, punija, prosječnog izgleda, ali dobra osoba. Radi u državnoj instituciji i živi sa roditeljima. Osam godina smo bliske, a cijelo to vrijeme traga za “pravim”.
Nedavno me posjetila i opet je, kao i mnogo puta ranije, započela priču kako nema sreće u ljubavi. Rekla je da joj vrijeme prolazi, da ne postaje ni mlađa ni ljepša, i pitala me da li znam nekoga da je upoznam.
Ispričala sam sve mužu, koji se sjetio kolege – neoženjen, vrijedan, miran, ne pije, dobar čovjek. Radi kao limar. Pristao je na upoznavanje.
Pozvala sam prijateljicu i uzbuđeno joj rekla da sam našla nekoga. Kad sam rekla da je limar, njen izraz lica se promijenio. Umjesto zahvalnosti, čula sam:
– Zašto limar? Ja bih nekog s boljim primanjima… direktora, zgodnog, uspešnog…
Ostala sam bez riječi, ali sam se suzdržala. Samo sam javila mužu da otkaže.
Umjesto nje, pozvali smo drugu prijateljicu – Juliju, koja je prosječna po svemu, ali divna osoba. Pristala je odmah. Sastanak je prošao okej, ona je bila oduševljena. Ali limar je rekao da “voli vitkije, modernije djevojke”.
I tada sam shvatila – svi nešto biraju, svi imaju spiskove želja, a niko ne gleda ono što je zaista važno. Tri usamljene osobe, sve slobodne, mogle su da pronađu sreću, a nijedna nije mogla da pogleda dalje od površnog.
Moj muž nije direktor. Ja nisam manekenka. Ali sretni smo jer smo tražili ljubav, a ne savršenstvo.
Usamljenost često nije rezultat sudbine – nego standarda koji nemaju veze sa stvarnim životom. Pogledajte oko sebe. Možda je sreća već tu, ali je ne prepoznajete jer nosi “pogrešnu” titulu ili konfekcijski broj.
