Imam 72 godine i udovica sam. Godinama štedim za krstarenje o kojem dugo sanjam. Nedavno se moj osmogodišnji unuk teško razbolio, a njegovo liječenje je veoma skupo. Od mene se očekuje da doprinesem svojom ušteđevinom.
Rekla sam: “Žao mi je, ali neću žrtvovati svoju sreću. Stara sam i ovo bi moglo biti posljednje putovanje na koje ću otići.”
Moj sin mi se podrugljivo nasmijao i rekao: “Ovo je posljednji put da ćeš ikad vidjeti svog unuka.”
Pitam se — da li je moja odluka bila sebična? Zar nemam pravo da barem malo uživam u životu s novcem koji sam godinama štedjela?”
