Imam 44 godine, nikada se nisam ženio, nemam djece i živim sam.
Prije nekoliko dana, u moje dvorište je došla jedna mlada djevojka, nekih 20-ak godina, fina, skromna i pristojna — zaista lijepa. Ispričala mi je da ima težak život: otac joj je preminuo, a živi sama s bolesnom majkom, i da joj hitno treba novac kako bi upisala narednu godinu fakulteta.
Inače sam vrlo nepovjerljiv prema ljudima koji prose i idu od kuće do kuće, ali ona je bila drugačija od svih koje sam ranije sreo.
Pozvao sam je da uđe jer je napolju bilo pakleno vruće, da na miru razgovaramo. Predložio sam joj da mi dolazi jednom sedmično da pomogne oko kuće — pranje veša, brisanje prašine, sitnice koje bih i sam uradio — i da ću joj zauzvrat platiti cijelu godinu fakulteta.
Naravno, tražio sam da mi donese index kako bih se uvjerio da govori istinu. I donijela ga je isti dan — sav ispunjen desetkama i devetkama. Na jesen joj počinje treća godina fakulteta i odlučio sam da je potpuno finansiram: školarinu, knjige, odjeću — sve, kao neku stipendiju, jer ta djevojka to stvarno zaslužuje.
Imam mogućnosti, hvala Bogu, i želim joj to omogućiti bez ikakvih uslova. Kad sam je bolje upoznao i posjetio joj majku, rekao sam joj da više ne mora dolaziti čistiti moju kuću, jer ne želim da je ponižavam poslovima čistačice.
Moj život je konačno dobio neki smisao. Do prije par dana sam mislio da sam prosto zalutao na ovaj svijet — izgleda da ipak nisam.
