Imam 34 godine i cijeli život živim pod pritiskom roditelja. Njihova opsesija mojim bračnim statusom kulminirala je ultimatumom – ako se do 35. ne oženim, gubim nasljedstvo. Ostalo mi je samo nekoliko mjeseci, a taj pritisak me polako gušio.
Jednog dana, na ulici, ugledao sam ženu s raščupanom kosom i kartonom na kojem je pisalo „Trebam pomoć“. Bez dugog razmišljanja, gotovo iz očaja, ponudio sam joj brak – ne iz ljubavi, nego kao dogovor. Ja ću joj dati krov nad glavom i sigurnost, a ona će glumiti moju zaručnicu pred roditeljima.
Zvala se Jessica. Pristala je. Kupio sam joj odjeću, uredio je i predstavio je roditeljima. Oni su bili oduševljeni, a ubrzo smo se i vjenčali.
Ali mjesec dana kasnije, kad sam stigao kući, doživio sam šok. Stan je bio čist, stol postavljen, a iz kuhinje se širio miris mog omiljenog jela. Jessica je stajala nasmijana, kao nova osoba, potpuno drugačija od žene koju sam prvi put vidio.
Tada mi je pružila svoj dnevnik, ispunjen snovima, mislima i nadama. Pogledala me u oči i rekla rečenicu koja mi je zauvijek promijenila pogled na život:
„Nisam trebala spas. Trebala sam samo nekoga tko će me vidjeti.“
U tom trenutku shvatio sam – dok sam mislio da spašavam nju, zapravo je ona spasila mene.
