Imali smo vlastitu farmu, gdje smo muž i ja uzgajali voće i povrće i brinuli se o kravama, kokošima, svinjama i ovcama.
Ali pravo blago naše farme bila je naša kobila — pametna, plemenita i odana. Nije bila samo pomoćnica, već pravi prijatelj, gotovo član obitelji.
Kad sam saznala da sam trudna i da ćemo dobiti sina, moj se svijet promijenio.
Primijetila sam da se kobila počela ponašati drugačije.
Prilazila bi mi, stavljala svoje veliko uho na moj trbuh, kao da sluša. Ponekad bi tiho rzala, kao da se raduje, i nježno me dodirivala njuškom.
Izgledalo je kao da zna više o bebi nego ja sama.
Sedam mjeseci trudnoće bila je uz mene, pazila na svaki moj korak i nikad se nije udaljavala.
Ali jednog dana sve se promijenilo.
Kobila je postala nemirna i razdražljiva. Udarcima njuške u trbuh — ne jako, ali dovoljno da me trgne.
— „Hej! Što radiš?“ povikala sam.
Ali nije stala. Opet i opet pokušavala je dotaknuti moj trbuh, kao da želi upozoriti.
I onda me ugrizla — nježno, ali dovoljno da mi se krv sledila.
Užasnula sam se. Prva pomisao bila je: „Nešto nije u redu s bebom… Kobila mu je naštetila.“
Muž i ja smo u panici otišli u bolnicu. Liječnici su odmah počeli s pregledima.
Ono što su otkrili šokiralo je sve. 😨😱
Naš sin imao je tešku srčanu manu. Na ranijim pregledima to se nije primijetilo, ali stanje se sada brzo pogoršavalo.
— „Čudo je da ste došli baš danas,“ rekao je liječnik. „Moramo odmah spasiti dijete.“
Tada sam se sjetila kobile — njezino čudno ponašanje, nemir — osjetila je ono što ni liječnici nisu mogli vidjeti.
Nakon dugih dana straha i liječenja, naš sin je preživio.
Kad sam se vratila kući, prvo što sam učinila bilo je otići do svoje kobile.
Stajala je mirno, spuštene glave, kao da me čeka.
Zagrlila sam je i šapnula:
— „Hvala ti, djevojko moja. Spasila si mog sina.“
Kobila je tiho rzala i ponovno položila uho na moj trbuh — ovaj put nježno, kao da zna da je najgore prošlo.
