Imala sam nekih šest godina kada sam prvi put postala svjesna razlike među roditeljima. Moja mama se bližila pedesetoj jer me rodila sa 43. Za mene je bila najljepša – s kratkom kosom prošaranom sijedima, koji kilogram viška i jednostavnom, gotovo uvijek istom odjećom.
A onda je jednog dana, po jednu djevojčicu u vrtiću, došla njena majka – visoka, vitka, s dugom kovrdžavom kosom, u haljini i visokim potpeticama. Izgledala mi je kao kraljica iz Andersenovih bajki. Ne bih taj prizor doživjela tako snažno da nije bilo onog pitanja koje me zaboljelo:
– “Može li mi tvoja baka dati keks?” – pitala je djevojčica.
Plakala sam taj dan. Dojurila sam kući i pitala mamu zašto izgleda tako staro. Srećom, povjerila sam joj se, a ona mi je tada udijelila životnu lekciju koju nikada neću zaboraviti.
Godinama kasnije, i sama sam postala starija majka. Rodila sam sa 37. Iako mi je nekada bilo žao što nemam roditelje u dvadesetim kao neke moje drugarice iz škole, s vremenom sam uvidjela koliko su mi moji roditelji pružili: strpljenje, zrelost, stabilnost, mudrost – možda i više nego da su me imali dok su bili mladi i borili se s egzistencijom.
Zbog toga nikada nisam osjećala pritisak da moram postati majka rano. Ipak, nisam željela da pređem četrdesetu.
Jedino za čim žalim jeste to što su moji roditelji otišli rano. Imala sam samo 33 kada su oboje umrli – otac prvi, a ubrzo za njim i majka koja je tada imala 76. Nisu doživjeli moje dijete, nisu ga držali u naručju. A ja bih voljela biti tu za svoje unuke, ako mi život i zdravlje to dopuste.
