Moja supruga preminula je prije godinu i dva mjeseca nakon duge i teške bolesti. Imala je samo 28 godina. Bila je moja prva ljubav, moj najbolji saveznik i moj pravi dom. Zajedno smo dobili tri sina, a svaki od njih nosi u sebi dio nje.
U posljednjim danima svog života znala je da se bliži kraj. Umjesto da misli o sebi, brinula se o meni. Njena posljednja želja bila je da obećam kako ću nastaviti živjeti, da neću ostati sam, te da ću jednog dana pronaći nekoga ko će me voljeti i pomoći mi da budem sretan.
Tada sam joj rekao da to ne mogu, i iskreno, još uvijek ne mogu.
Na godišnjicu njene smrti sanjao sam je. Bila je nasmijana, nježna, baš kao što je bila prije bolesti. Ponovo me je zamolila da nastavim dalje, da ne tugujem, već da živim – kao otac, kao muškarac. Rekla mi je i nešto što me duboko dirnulo:
„Želim da s njom budeš sretniji nego što si bio sa mnom.“
Još uvijek čekam te snove. Svaki dan iznova ponavljam njene riječi u sebi, ali nisam spreman krenuti dalje. No, zbog djece nalazim snagu. Zbog nje, ostajem dostojanstven. A zbog sebe? Još uvijek nisam spreman.
Možda će s vremenom snovi postati most koji će me odvesti naprijed. Možda će bol s vremenom postati tiho razumijevanje. I tada ću shvatiti da me ona nije napustila – samo me čeka da ispunim njenu posljednju želju: da nastavim živjeti.
Najteže borbe često su one koje vodimo u tišini noći. Ljubav, prava ljubav, ne prestaje kada neko ode – ona samo poprima novi oblik.
