Harun Begović bio je čovjek čije se ime štedljivo izgovaralo — s poštovanjem, ali i strahopoštovanjem.
Njegov neboder bacao je sjenku preko pola grada, a njegov potpis otvarao je vrata koja drugi nisu ni vidjeli. Moć, bogatstvo, utjecaj — imao je sve.
Ali ono što nije imao bila je — bliskost.
Njegova ogromna vila bila je tiša od praznog hramа, a ljudi koji su ga okruživali bili su samo figure koje obavljaju zadatke. Sjaj i luksuz nisu mogli sakriti činjenicu da je, duboko u sebi, Harun bio nevjerovatno usamljen.
Najviše su ga boljeli izvještaji o hladnoći i aroganciji u njegovoj vlastitoj kompaniji.
Menadžeri koji gledaju radnike s visine.
Bahati službenici koji ponižavaju one koji imaju manje.
I atmosfera u kojoj se zaboravilo da su banke tu zbog ljudi, a ne obrnuto.
Odlučio je da sazna istinu. Lično. Bez maske — osim one koju je sam stvorio.
Eksperiment koji niko nije očekivao
Jednog jutra, milijarder Harun Begović „nestao“ je.
Umjesto njega, ispred glavne filijale banke, pojavio se starac u iznošenom kaputu, sa šeširom navučenim preko lica. Oči — mutne, mliječne.
Bio je to on.
Sjeo je na stepenice sa metalnom šoljicom ispred sebe.
Satima je posmatrao ljude, i ljudi su posmatrali njega — ili bolje rečeno, pravili se da ne vide.
Prvi test: Dino
Dino, mladi menadžer, dolazi prvi.
Savršeno odijelo, savršena frizura, savršeno samopouzdanje.
Kad je prolazio pored starca, zakačio je šoljicu i prosuo sitniš.
Nije se okrenuo.
Nije rekao „izvinite“.
Samo je prezrivo frknuo.
Harun je zapamtio.
Drugi test: Amina
Nedugo zatim, stigla je Amina — tiha, skromna radnica sa šaltera.
Zaustavila se. Čučnula.
„Dobro jutro, gospodine. Jeste li jeli danas?“
U šoljicu je stavila novčanicu.
U očima joj — briga, ali ne sažaljenje. Samo čista ljudskost.
Harun je zapamtio i to.
Kasnije mu je donijela i hranu. Sjela pored njega na hladne stepenice kao da sjedi pored prijatelja, a ne nepoznatog starca.
Nije žurila. Nije se gadila.
Samo je pričala. I slušala.
A onda ju je vidio Dino.
„Amina! Jesam li rekao da ne razgovaraš sa prosjacima!?“
Pred svima ju je ponizio.
A ona, iako postiđena, nije se izvinila za svoju dobrotu. Rekla je samo:
„Pomagala sam čovjeku, gospodine Dino.“
Harun je tada znao: test je uspio.
Dan istine
Sutradan — haos.
Stigao je mejl lično od Haruna Begovića.
Hitan sastanak. Obavezan za sve.
U sali — tišina.
Harun je ušao. Bez kostima, bez starog kaputa.
Izgledao je kao car koji se vratio da vidi šta je ostalo od njegovog kraljevstva.
Pozvao je Dina pred sve.
„Slepog starca jučer se ne sjećate? Da vam pomognem — to sam bio ja.“
Udarac istine odjeknuo je kroz salu kao grom.
„Otpušteni ste“, rekao mu je hladno.
„Ne zato što ste pogriješili, nego zato što se u vama ne nalazi ono što ova banka treba — ljudskost.“
A onda — pozvao je Aminu.
Njene ruke su drhtale. Bila je sigurna da će dobiti otkaz.
Ali Harun je govorio nježnim glasom:
„Vi ste jedina koja je jučer vidjela čovjeka u meni. Zbog toga ćete voditi novo odjeljenje za brigu o zajednici.“
Amina je zaplakala — od šoka, ponosa, pravde.
Čovjek koji je konačno progledao
Te večeri, Harun se nije vratio u svoju praznu vilu.
Otišao je u narodnu kuhinju.
Uzeo kutlaču.
I počeo dijeliti supu ljudima koji su imali manje od njega, ali možda — više srca.
Po prvi put nakon mnogo godina, osjetio je mir.
Jer istina je jednostavna:
Ponekad moraš pasti među ljude koje niko ne gleda…
…da bi vidio ono što si godinama ignorisao.
