Gužva je ključala poput mora pred oluju. Ljudi su trčali, uzvikivali iznad glasnih razglasa — neki su se smijali, drugi plakali nad šalterom za prijavu.
Jack Morel je hodao brzo, odlučno, s onim samouvjerenim korakom čovjeka naviklog na moć, dogovore i svijet u kojem je vrijeme valuta. Telefon mu je neprestano vibrirao, asistent ga je podsjećao na sastanak u New Yorku, a misli su mu već kovale novi plan za širenje hotelskog lanca.
A onda — zastao.
Na hladnom podu aerodroma, među koferima i nogama prolaznika, sjedila je žena. U naručju je držala dvoje uspavane bebe, koje su se grčevito držale za njen kaput. Pored njih — stara torba kao jastuk i tanka deka koja nije mogla zadržati hladan zrak klime.
Jack je htio samo proći. Ali pogled mu se zaustavio na njenom licu.
Zastao je.
Tamnokosa, nježnog, iscrpljenog lica.
Nemoguće.
Napravio je korak.
Pa još jedan.
Srce mu je preskočilo.
Lisa.
Njegova Lisa. Ona koju je izgubio prije mnogo godina. Ona što je mirisala na jasmin i svježi hljeb svako jutro. Ona koja je nestala iz njegovog života kad su je optužili za krađu koju nije počinila.
Tada je povjerovao majci.
Tada je bio mladi, slijepi sin, a ne muškarac.
Sada je stajao pred njom — bogat, siguran, s kartom za prvu klasu u ruci i prazninom u duši.
A ona, na hladnom podu, s dvoje djece i očima u kojima je još tinjala iskra života.
— Lisa? — šapnuo je.
Podigla je glavu.
Pogled joj je bio oštar, pun bola, ali i snage.
Spustila je pogled na djecu.
Dvoje malenih, mirnih poput anđela. I tada ih je vidio — iste oči.
Svoje oči.
Jack je ustuknuo. Dah mu je zastao.
— Lisa… ta djeca… jesu li… moja?
Dugo je šutjela. Potom je tiho rekla:
— Nisi trebao saznati. Tvoja majka je… obećala da će ti uništiti život ako kažem istinu. Platila mi je da nestanem.
Njene riječi su odzvanjale kroz buku aerodroma.
Jacku se vraćala ona noć — majčin hladan glas, miris skupog parfema i rečenica:
„Ona te iskoristila, Jack. Ja te štitim.“
I on joj je vjerovao.
— Zašto mi nisi pisala? — pitao je slomljenim glasom.
Lisa je iz torbe izvukla izgužvanu kovertu.
— Pokušala sam. Sve su se vratile. Pečat: adresa nepoznata.
I tada sam shvatila da sam trudna… s blizancima. Nisam imala kud.
Jack je kleknuo pored nje. Pogledao je dječake.
Jedan se u snu blago pomjerio i dotakao mu obraz — istim onim pokretom koji je Jack radio majci kao dijete.
Nešto u njemu se slomilo.
— Kako se zovu?
— Noah i Liam, — šapnula je.
U tom trenutku razglas je objavio:
„Posljednji poziv za let Pariz – New York.“
Jack je pogledao kartu.
Zatim Lisu.
Zatim djecu.
Svijet biznisa, aviona i ugovora iznenada je izgubio smisao.
Pogledao je papir u ruci i poderao ga na pola.
— Ne idem nikuda. Ovaj put mi niko neće oduzeti porodicu.
Lisa je prekrila usta rukom, suze su joj potekle niz lice.
Jack je sjeo pored nje, obuhvatio je i privio djecu uz grudi. Ljudi su prolazili, žurili prema svojim letovima, a za njih je vrijeme stalo.
Nije više bio milijarder s planovima i rokovima.
Bio je samo čovjek koji je konačno pronašao ono što je izgubio — i shvatio da nijedan novac na svijetu ne vrijedi ni sekunde dok dvoje malih srca diše uz tvoje.
