Godinama sam bila razvedena. Jednog dana primila sam poziv od porodice mog bivšeg. Nismo razgovarali čitavu deceniju, ali otišla sam iz poštovanja. Kada sam stigla, svi su me gledali i šaptali među sobom, pa čak i moj bivši.
Bila sam zbunjena, sve dok me neko nije potapšao po ramenu. Okrenula sam se i gotovo se onesvijestila – bio je to Juan, brat mog bivšeg i moj prijatelj iz djetinjstva. Nisam ga vidjela 15 godina jer je živio i radio u inostranstvu. Odmah smo se povezali i ubrzo izašli na nekoliko dejtova. Danas smo sretno zaručeni.
Ipak, ponekad sam se pitala zašto su me uopće pozvali. Kada sam upitala Juana, otkrio mi je istinu: „Sve je bilo namješteno. Moja mama je željela da se upoznamo ponovo.“ Nakon smrti njegove supruge, majka je vidjela koliko je bio slomljen i pomislila da bismo nas dvoje mogli pronaći utjehu jedno u drugome.
Objasnio mi je i zašto je pristala da me pozovu: prvo, bila je dirnuta time što sam je posjećivala i brinula za nju dok je bila teško bolesna, iako više nisam bila dio porodice. Drugo, iako moj brak s njenim drugim sinom nije uspio, vjerovala je da Juan i ja zaslužujemo drugu šansu za ljubav.
Sa 48 godina konačno osjećam da sam pronašla svoju pravu srodnu dušu. Život zaista zna na najneobičniji način spojiti ljude onda kada to najmanje očekujemo.
