Zovem se Elma. Od svoje pete godine živim u svijetu zvukova, mirisa i dodira. Svjetlost je za mene bila samo daleka, maglovita uspomena. Nakon saobraćajne nesreće koja mi je oduzela vid i roditelje, moj svijet se sveo na tišinu stana i muziku koju sam stvarala na starom klaviru.
Jedina stvar koju sam istinski mrzila bio je glas mog komšije, Farisa — novog vlasnika zgrade. Bio je arogantan, grub i zapovjednički. Njegove riječi su odzvanjale hodnicima poput eha koji ne prestaje. Svađao se s dostavljačima, komandovao svima, a jednom je čak i meni odbrusio: “Pazite gdje idete s tim štapom.” Od tog dana sam ga prezirala. Za mene, on je bio oličenje svega ružnog — čovjek čija je duša bila jednako hladna kao i njegov glas.
A onda se, u mom životu, pojavio drugi glas. Preko lokalne organizacije, prijavio se volonter da mi čita knjige. Dolazio je dva puta sedmično. Njegov glas bio je suprotnost svemu što sam znala — topao, smiren i pažljiv. Nije me sažalijevao. Čitao mi je poeziju, razgovarao sa mnom o životu, i ostajao duže nego što je morao. Nikada nisam pitala kako izgleda. Za mene, on je bio samo “Glas”. I zaljubila sam se — u riječi, u ton, u njegovu tišinu između rečenica.
Tada mi je doktor saopštio vijest: postoji eksperimentalna operacija koja bi mogla da mi vrati vid. Bila sam uplašena, ali kad sam to rekla “Glasu”, on je rekao: “Treba da pokušaš, Elma. Zaslužuješ da vidiš svijet.” Njegov glas mi je dao snagu. “Hoću,” rekla sam. “Zato što želim da vidim tebe.”
Operacija je uspjela. Nakon sedmica oporavka, došao je dan skidanja zavoja. Prvo svjetlost. Onda oblici. Boje. Lica. Vidjela sam svijet koji sam samo zamišljala. Bila sam preplavljena srećom — ali njega nije bilo. Nije se javljao. Dani su prolazili, a ja sam čekala.
Jednog popodneva, na stepenicama, sudarila sam se s Farisom. “Izvinite,” rekla sam automatski. On je zaćutao na trenutak, pa tiho rekao: “Čuo sam da je operacija uspjela, Elma. Drago mi je zbog vas.”
Zastala sam. Taj glas… Bio je to on. Moj “Glas”.
“Vi…”, prošaptala sam.
“Da,” rekao je. “Mogu li da objasnim?”
Uvela sam ga u stan, srce mi je drhtalo. “Znam šta mislite o meni,” rekao je. “Ali Faris — taj hladni čovjek — samo je maska. Lakše je glumiti oholost nego pokazati slabost. Prijavio sam se kao volonter jer sam želio da me upoznaš bez te maske. Da vidiš moju dušu prije nego moje lice.”
Slušala sam ga u tišini. I shvatila da taj glas nikada nije lagao. Pogledala sam ga — prvi put zaista — i vidjela ono što sam oduvijek osjećala.
“Zaljubila sam se u tvoj glas,” rekla sam tiho.
“A ja u tvoju dušu,” odgovorio je.
Naslonila sam dlan na njegov obraz i nasmijala se.
“Mrzela sam tvoje lice,” rekla sam kroz suze. “Ali izgleda da ću morati da se naviknem.”
On se nasmijao, a njegova ruka pronašla je moju.
Više nije bio samo glas. Bio je stvaran.
I bio je moj.
