Elvira je oduvijek željela kćerku. Lutku koju će oblačiti u svilu, voditi na balet, pokazivati svojim bogatim prijateljicama. Nakon godina neuspjelih pokušaja da zatrudni, odlučila je usvojiti dijete.
U sirotištu, među desetinama malih lica, ugledala ih je — blizance. Dječak i djevojčica, stari pet godina, držali su se za ruke, kao da dijele jedno srce u dva tijela. Zvali su se Lana i Leo.
„Uzet ću djevojčicu,“ rekla je Elvira hladno.
Upravnica je zanijemila. „Ali, gospođo, oni su blizanci. Nikada nisu razdvojeni. To bi ih uništilo.“
Elvira nije pokazala ni trunku emocije. „Želim djevojčicu. Dječak je… previše divlji.“
Tog dana, Elvira je slomila dvije dječje duše.
Lanu su odvukli, dok je Leo vrištao i pružao ruke za njom. Elvira se nije osvrnula. Samo je sjela u svoj luksuzni automobil i otišla — s „lutkom“ koju je oduvijek željela.
Godine su prolazile. Lana je odrasla u svijetu punom bogatstva i tišine. Imala je sve — osim topline. Noćima je sanjala nepoznatog dječaka s istim plavim očima, osjećajući prazninu koju nije mogla objasniti. Elvira nikada nije spomenula Lea.
Leo je, za to vrijeme, odrastao po domovima. Selidba za selidbom, bol za boli. Postajao je sve tiši, tvrđi. Ali nikada nije zaboravio. Slika djevojčice s njegovim licem bila je jedino što ga je održavalo. Zakleo se da će je jednog dana pronaći.
Sa osamnaest godina napustio je sistem, radio najteže poslove i štedio svaki novčić. Godinama je pratio tragove — sve dok nije došao do adrese. Vila iza visokih zidova. Dom njegove sestre.
Jednog sunčanog popodneva pozvonio je.
Vrata je otvorila djevojka s njegovim očima.
„Tko si ti?“ upitala je zbunjeno.
Leo je jedva izustio: „Lana… ja sam Leo.“
U tom trenutku pojavila se Elvira. Lice joj se iskrivilo od straha i bijesa.
„Odlazi s mog posjeda!“ prosiktala je. „Ne znam tko si, ali udalji se prije nego pozovem policiju!“
Okrenula se prema Lani: „Ne slušaj ga, dušo. To je prevarant.“
Ali Leo je bio spreman. Iz džepa je izvadio malu, pohabanu polovinu privjeska u obliku srca.
„Ako sam prevarant,“ rekao je tiho, „onda mi objasni zašto ti nosiš drugu polovinu.“
Lana je instinktivno dotaknula lančić koji je oduvijek nosila. Elvira joj je govorila da je to bezvrijedan komad nakita.
Drhtavim rukama otkopčala je privjesak. Polovica srca — savršeno se uklapala s njegovom.
U tom trenutku sve se srušilo.
Sjećanja su navrla poput bljeskova — dječji krik, osjećaj praznine, ruka koju je pustila. Sve je dobilo smisao.
„Lagala si mi,“ rekla je Lana, okrećući se prema Elviri. Glas joj više nije bio dječji, nego čvrst i miran.
„Dala sam ti sve!“ vrisnula je Elvira. „Savršen život! A on? On je niko!“
„Dala si mi zlatan kavez,“ odgovorila je Lana. „A on je moja porodica.“
Popela se u sobu, spakovala torbu s nekoliko uspomena i dnevnika, a zatim prošla pored Elvire bez riječi.
Napolju ju je čekao Leo.
Uzela je njegovu ruku i osjetila mir koji nikada ranije nije poznavala. Njihove su se ruke uklopile savršeno — kao polovine istog srca.
Dok su se udaljavali od vile, Lana se još jednom okrenula. Pogledala ženu koja je ostala sama među bogatstvom i tišinom. Nije osjećala mržnju. Samo sažaljenje.
U malom stanu gdje je Leo živio, počeli su iznova. Nisu imali mnogo — ali po prvi put, imali su jedno drugo.
I bili su cjeli.
