Prošlo je šest mjeseci otkako je ostao sam u stanu koji još uvijek čuva tragove prošlosti — šalicu na stolu, šal na vješalici, i miris parfema koji se ponekad zadrži u zraku.
Nedjeljni odlazak na groblje s buketom ruža postao je njegov mali ritual. Sjedio bi kraj spomenika i tiho razgovarao s uspomenama, u trenutku mira koji mu je pružao utjehu.
Ali posljednjih nedjelja primijetio je nešto neobično — ruže su nestajale. Svakog puta kad bi došao, buket više nije bio tu. Nije bilo ni tragova vjetra ni prolaznika.
Zato je jednog dana postavio malu kameru pored spomenika, želeći otkriti što se događa.
Na snimci se pojavila djevojčica, tiha i skromna, koja je uzimala buket i polagala ga na susjedni grob. Sljedeće nedjelje odlučio ju je sačekati. Kad se pojavila, sramežljivo je zastala, misleći da će se naljutiti.
„Zašto uzimaš moje ruže?“ — upitao ju je blagim glasom.
Djevojčica je tiho odgovorila:
„Moj brat je pokopan ovdje. Moja mama kaže da nemamo novca za cvijeće… A ja nisam htjela da bude sam bez ruža.“
Na trenutak je zanijemio. Potom se nasmiješio i rekao:
„Odsad ću donositi dva buketa — jedan za nju, i jedan za njega.“
Od tada, svake nedjelje, na tom mjestu stoje dva buketa ruža — znak da tuga može roditi dobrotu, a bol — novo suosjećanje.
Poruka priče
Ponekad nije potrebno mnogo da se promijeni tuđi dan — samo malo pažnje i topline. Davanje ne umanjuje ono što imamo, nego uvećava ljubav i smisao u životima svih oko nas.
