“DNK rezultat mi je slomio srce, ali ljubav se ne mjeri genima”
Moja mama i baka – tatina majka – nikada se nisu slagale. Otkako znam za sebe, među njima su bile svađe, optužbe, poniženja. Baka je godinama pokušavala da rastavi moje roditelje. Govorila je da moja mama nije dovoljno dobra, a najgore – tvrdila je da ja nisam tatina kćerka.
Kad sam imala 11 godina, tata više nije mogao da podnese uvrede koje su dolazile iz njegove vlastite kuće. Tada je prekinuo svaki kontakt s bakom. Iselili smo se, ali ni tada nismo imali mira. Živimo u malom gradu, svako zna svakog, a tračevi se brzo šire. Baka je svima pričala da sam dijete tatinog najboljeg prijatelja.
Najviše me boljelo to što su te riječi bacale sjenu na vezu između mene i mog tate. A ja… ja njega obožavam. On mi je sve. Bio je uz mene u svakom trenutku, gradio moj svijet. Ja nisam znala ni za jednu sumnju dok baka nije počela da truje. Od 15. godine sam u tišini skupljala novac. Samo sam željela mir u duši.
Napokon, prošlog mjeseca, otišla sam u Zagreb i uradila DNK test. Uzorak tatinog prijatelja sam uspjela nabaviti – teško, ali sam znala da moram. Danas mi je stigla koverta.
Otvorila sam je s nadom, sa strepnjom… I onda – kao da mi je svijet stao.
DNK test je pokazao da sam kćerka tatinog prijatelja.
Nisam tatina biološki. Sve što je baka govorila – bila je istina.
Plakala sam. Suze su lile bez prestanka. Osjećala sam se izgubljeno, napušteno, izdano… Ali onda sam se sjetila svega što je moj tata bio za mene. I što jeste.
Možda me nije stvorio, ali me izgradio. Vodio kroz život, tješio, učio, grlio kad niko drugi nije.
Ljubav koju imam prema njemu ne poznaje DNK.
A i ljubav koju on ima prema meni nije se desila zbog krvne veze – već zbog duše.
Danas više ne sumnjam ko sam. Ja sam njegova kćerka. Možda ne po krvi, ali po svemu što je važno – po srcu.
I možda mu jednog dana kažem istinu. A možda i neću morati – jer on već zna, ali mu to ništa ne mijenja.
