Djevojčica, uplakana i preplašena, pokucala je na vrata moto-kluba, moleći za pomoć jer netko tuče njezinu majku. Ono što su bajkeri otkrili kada su stigli na mjesto događaja, ostavilo ih je bez riječi.
Bilo je mirno nedjeljno jutro u malom gradu. Zvuk motora i smijeh članova kluba ispunjavao je dvorište, dok su se pripremali za vožnju. Iznenada se začulo snažno kucanje.
Vođa kluba otvorio je vrata i zatekao djevojčicu od osam godina, prašnjavog lica, uplakanih očiju i drhtavog glasa.
— „Molim vas… netko povređuje moju mamu,“ rekla je, gotovo šapatom.
Bez razmišljanja, vođa je dao znak dvojici prijatelja i krenuli su za njom.
Put ih je odveo do napuštene zgrade s odškrinutim vratima. Iznutra su se čuli bolni krikovi.
Bajkeri su ušli — a prizor pred njima zaledio im je krv u žilama.
Pijani muškarac prijetio je ženi koja se pokušavala obraniti.
Vođa je zakoračio naprijed i snažno viknuo:
— „Dosta!“
Muškarac se okrenuo, ali pogled na trojicu odlučnih bajkera bio je dovoljan da se povuče.
Jedan od njih pomogao je ženi da ustane, drugi je pozvao policiju, a treći smirio uplakanu djevojčicu.
Nisu upotrijebili nasilje — samo odlučnost i mirnu snagu.
Kada su policijske sirene stigle, napadač je već bio onesposobljen, a majka i kćer na sigurnom.
Vođa se sagnuo do njih i rekao:
— „Sada ste sigurne.“
Ali bajkeri nisu otišli. Pomogli su im da počiste, donijeli vodu i ostali dok se obje nisu smirile.
U tom trenutku, u očima male Hannah nije više bilo straha — samo zahvalnost.
Tog dana, iza kožnih jakni i snažnih motora, pokazalo se pravo značenje hrabrosti i dobrote.
Jer ponekad, heroji dolaze upravo tamo gdje ih najmanje očekujemo.
