Čim sam se porodila, svekrva mi je zagorčala život: “Mala, ne ličiš na mog sina” i onda je usledilo još gore

Čim sam se porodila, svekrva mi je zagorčala život: “Mala, ne ličiš na mog sina” i onda je usledilo još gore

Čim sam se porodila, svekrva mi je zagorčala život: “Mala ne liči na mog sina” – a onda je bilo još gore

Postoji jedna tiha nada svake mlade žene – da će nakon porođaja biti okružena ljubavlju, razumevanjem i podrškom. Posebno od porodice njenog partnera. Da, iako krhka i iscrpljena, u tim prvim danima majčinstva ima rame oslonca, a ne dodatni izvor stresa. Međutim, za mene se ta nada raspršila već prvog dana, čim sam postala majka. Umesto nežnih reči i topline, dočekale su me sumnje, hladni pogledi i otrovne rečenice – od žene koja je trebalo da me prihvati kao snaju, ali je odlučila drugačije.

Porodila sam se ranije nego što smo očekivali – sve je bilo brzo i stresno. Ipak, kada sam prvi put uzela bebu u naručje, sve drugo je nestalo. Bio je to naš mali anđeo, najlepše biće koje sam ikada videla. Ali ta sreća nije dugo trajala.

Već u bolnici, čim je došla da nas vidi, svekrva je prekrstila ruke i hladno rekla:
„Pa… ova mala uopšte ne liči na mog sina.“

Te reči su mi se zabile u srce kao nož. Umesto podrške i radosti, ona je posijala sumnju i nepoverenje.

Isprva sam mislila da je to možda rečeno iz nervoze ili nespretnosti, ali ubrzo je počela svakodnevna tortura – dolazila bi bez najave, komentarisala bebu, njene oči, boju kože, pa čak šaputala mom mužu iza leđa da treba da urade test očinstva.

Iscrpljena, nenaspavana i preplavljena emocijama, osećala sam se kao da živim pod mikroskopom.

Sećam se i trenutka dok sam dojila bebu, a ona je ušla bez kucanja i hladno rekla:
„Nije ti to mleko dovoljno hranljivo, možda treba da joj damo adaptirano mleko.“

Tada nisam imala snage da se zauzmem za sebe. Ćutala sam i gutala suze, nadajući se da će prestati. Nije.

Taj period koji je trebalo da bude najlepši u mom životu pretvorio se u pakao. Uz pomoć svoje majke i prijateljica uspela sam da pronađem snagu da se izborim. Danas, kad pogledam svoju ćerku – prelepu i po ocu i po karakteru – znam da nisam imala razloga da se plašim.

I znam još nešto: granice moraju postojati. Svekrva više ne ulazi bez kucanja, a ja više ne ćutim.