Često sam išla u krevet gladna.
Ne zato što nije bilo hrane – već zato što sam štedjela.
Jela sam skromno, da bih svom sinu, kad dođe u posjetu, mogla pripremiti bogatu trpezu. To su bili moji praznici – ti trenuci s njim.
Ove godine se oženio.
Radovala sam se njihovom dolasku. Cijeli dan sam pripremala večeru – pečena purica, umak, sve s ljubavlju i pažnjom. Bila sam sretna.
A onda je ušla ona.
Nenametljivo, ali s pogledom koji sve govori. Osjetila sam nelagodu, ali nastavila kuhati, vjerujući da činim nešto lijepo.
I onda…
“Znaš, možda bi ovog puta trebalo naručiti hranu. Nisu svi oduševljeni tvojim kuhanjem, a ne želim da Božić bude pokvaren.”
Zaledila sam se.
Pogledala sam sina. Moj sin.
Nadajući se… jednoj riječi. Bilo čemu.
Ali on je samo šutio. Izbjegavao je pogled. I tada sam shvatila – izgubila sam ne samo riječ, već i onaj osjećaj pripadnosti.
Nisu me povrijedile njene riječi koliko njegova tišina.
Samo sam čekala da odu. Da ostanem sama.
Da mogu tiho povratiti svoj mir, i skupljati komadiće sebe.
Jer tišina ponekad više boli nego bilo koja rečenica.
