Bolnička soba bila je tiha, osim zvuka monitora i mekog šuma aparata.
Svaki dan bio je isti — rutina brige, čekanja i tihe nade.
Ali za Emmu Carter, tog jutra nešto je bilo drugačije.
Tri godine brinula je o Alexanderu Reedu — poznatom poslovnom vizionaru iz New Yorka, koji je nakon teške nesreće ležao između života i smrti.
Za bolnicu je bio poznat pacijent.
Za svijet — simbol tragedije.
Ali za Emmu — postao je nešto mnogo dublje.
Noćima mu je čitala i pričala o svijetu koji se nastavljao bez njega.
Ponekad i o sebi — o djetinjstvu, strahovima i samoći.
Vjerovala je da je ne čuje. Ipak, nije prestajala govoriti.
S vremenom, njezina dužnost pretvorila se u tihu vezu između dvije duše — jedne uspavane i jedne koja se nije željela predati.
Jednog jutra, kada je čula da obitelj razmatra isključiti aparate, Emma je prišla njegovom krevetu, suznih očiju.
„Oprostite, gospodine Reed… samo želim da znate, netko vas je čekao.“
Nagnula se i nježno dotaknula njegove usne — kao tihi oproštaj.
Tada se dogodilo nešto nezamislivo.
Njegova ruka se pomaknula.
Monitor je zapištao.
Otvorio je oči.
„Što… radite?“ promuklo je izustio.
Emma je ostala bez riječi.
Čovjek kojem je šaptala snove — probudio se.
Kasnije, dok se oporavljao, svakog je jutra tražio da vidi Emmu.
A na odlasku iz bolnice, pružio joj je omotnicu. U njoj je bila potvrda o osnivanju fondacije za pomoć pacijentima u komi.
Na dnu pisma stajala je rečenica koja je sve rekla:
„Netko me naučio da i oni koji spavaju još uvijek mogu osjetiti ljubav.“
