Alehandro Mendoza bio je čovjek kojem je sve polazilo za rukom. U 29. godini već je vodio imperiju vrijednu milijarde, ime mu je bilo simbol moći, a luksuz – svakodnevica. Imao je sve: vile, jahte, automobile… i Izabelu Ruiz, slavnu manekenku koju je svijet obožavao. Njihova ljubavna priča bila je naslovna tema svake revije i naslovnice. Ali iza savršenih fotografija, Alehandra je mučilo pitanje koje nije mogao utišati: voli li ga Izabela – ili samo njegovo bogatstvo?
Tada je osmislio plan koji će mu promijeniti život.
Uz pomoć svog prijatelja, doktora Karlosa Herere, odlučio je da glumi paralizu nakon navodne nesreće – da vidi hoće li Izabela ostati uz njega kad nestane sjaj moći. Herera je pokušavao da ga odvrati, ali Alehandro je bio odlučan. Nekoliko dana kasnije, pozvao je Izabelu i rekao joj da više ne može hodati.
Njena reakcija bila je šok – barem na početku. Obećala je da će odmah doći, ali njen glas je drhtao ne od bola, nego od neizvjesnosti. Kada se pojavila, dotjerana kao za naslovnicu, glumila je zabrinutost, no u njenim očima Alehandro je vidio nešto što ga je zaledilo – ravnodušnost.
Dok je Izabela izgovarala prazne riječi utjehe, u sobu je tiho ušla Karmen Lopez, njihova sobarica. Tri godine radila je u vili, neprimjetna, uvijek nasmijana. Tog dana, prvi put ju je primijetio. Njena toplina bila je stvarna, njeni pokreti pažljivi, pogled iskren. Dok mu je namještala jastuk, u njenim očima je bilo više brige nego u svim Izabelinim riječima zajedno.
Sutradan, Izabela je već govorila o svojim obavezama u Milanu i Ibici. Otišla je, ostavljajući za sobom samo miris parfema i prazninu. Karmen je ostala. I tih dana, dok mu je pomagalo osoblje koje je plaćao, jedino je ona bila tu jer je željela.
Alehandro je saznao da je Karmen došla u Madrid kako bi zaradila za operaciju svoje sestre. Napustila je sve da bi spasila život nekome drugome. Skromna, obrazovana, plemenita – sve što novac nije mogao kupiti.
A onda se dogodilo nešto što nije planirao – zaljubio se.
Ali Karmen je bila pametnija nego što je mislio. Primijetila je da nešto ne štima: noge mu se nisu ponašale kao kod čovjeka sa paralizom, medicinski izvještaji bili su sumnjivi. Kada je jedne noći pronašla dokumente koji su dokazivali prevaru, njen svijet se srušio. Osjetila se izigranom, kao dio eksperimenta. Te noći je spakovala stvari i nestala.
Kad je Alehandro shvatio da je otišla, bilo je prekasno. Farsa se raspala. Po prvi put, hodao je – ali je bio istinski paralizovan krivicom. Danima ju je tražio po Madridu, bez uspjeha.
Sve dok nije pronašao njenu sestru Lusiju. Pokajnički je molio za priliku da joj objasni. Lusija mu je rekla da je Karmen plakala tri dana i da će je, ako je stvarno voli, pustiti da živi u miru. Slomljen, vratio se u Madrid.
Dve sedmice kasnije, stiglo mu je pismo. Od Lusije. U njemu je bio mali srebrni krst – Alehandrov, izgubljen mjesecima ranije – i poruka da ga Karmen čeka, ako se zaista promijenio. Mjesto: vrtovi Sabatini, sutra u tri popodne.
Kada ju je ugledao, srce mu je poskočilo. Rekla mu je da su se sreli mnogo prije nego što je počela da radi za njega – baš u tim vrtovima, tri godine ranije, kada joj je prišao da je utješi dok je plakala od straha pred razgovor za posao.
„Zaljubila sam se tada,“ rekla je. „U čovjeka koji je bio dobar bez razloga.“
Alehandro je pao na koljena i priznao da je izgubio sebe u potrazi za dokazom ljubavi, dok je prava ljubav cijelo vrijeme bila pored njega.
Karmen mu je dala još jednu šansu. Samo jednu.
Pod zlatnim novembarskim suncem, poljubili su se – tamo gdje su se prvi put sreli.
A Alehandro je shvatio: najveće bogatstvo koje čovjek može imati nije moć ni novac – već srce koje voli bez interesa.
