Bio je to dan o kojem sam sanjala od djetinjstva. Sve — do posljednjeg detalja — bilo je savršeno isplanirano. Bijela vjenčanica, blistava frizura, pažljivo odabrani buket, osmijesi gostiju… osjećala sam se kao da živim svoju bajku. Nakon razmjene prstena, dvoranom je odjeknuo pljesak i muzika. Sve je bilo upravo onako kako sam zamišljala.
U dvorištu restorana nalazila se mala fontana, elegantno osvijetljena, s bistrom vodom koja je tiho žuborila. Pomislila sam kako će fotografije uz nju ispasti savršeno.
Kada je došao trenutak rezanja svadbene torte, svi su se okupili oko nas, snimajući mobitelima i smijući se. Moj suprug i ja zajedno smo uhvatili nož, uz povike „Gorko!“ i aplauz prisutnih.
A onda se dogodilo nešto što nisam mogla ni zamisliti.
Iznenada me podigao u naručje. Isprva sam se nasmijala, misleći da je riječ o nekoj romantičnoj gesti. No sekundu kasnije shvatila sam da me ne nosi prema stolu… nego prema fontani.
Prije nego što sam stigla išta reći, već sam bila u vodi. Haljina mi se zalijepila za tijelo, kosa se raščupala, šminka razmazala. Ledena voda me presjekla, a gosti su u nevjerici gledali — neki su se nasmijali, drugi su spustili poglede.
A on… smijao se. Glasno, kao da je učinio nešto duhovito.
Meni nije bilo smiješno. Osjećala sam sram, bol i poniženje. Mjesecima sam spremala taj dan, štedjela za haljinu i sanjala trenutak koji je u sekundi pretvoren u ruglo.
I tada sam odlučila da neću šutjeti.
Izašla sam iz fontane, mokra do kože, ali uspravna. Pogledala sam ga pravo u oči i prišla mu.
— „Smiješno ti je, zar ne?“
U ruci sam držala komad svadbene torte i bacila ga ravno u njega. Dvoranom je prošao muk.
On je utihnuo, a ja sam mu tiho rekla:
— „Sad kad si i ti ponižen kao ja — kvit smo. Hvala ti što si pokazao ko si zaista već prvog dana.“
Okrenula sam se i otišla.
Tog trenutka završila je bajka, ali počelo je nešto važnije — moj novi život, u kojem sam konačno odlučila birati poštovanje umjesto poniženja.
