Bila sam u autobusu, u sedmom mjesecu trudnoće. Ušla je starija žena; niko joj nije ustupio mjesto, pa sam joj ponudila svoje. Sjela je i neprestano gledala u moje oči.
Dok je izlazila, stavila mi je nešto teško u džep. Kad sam to izvadila, zaledila sam se.
U džep mi je ubacila veliki kamen.
Pogledala me i tiho šapnula:
„Uvijek stavi sebe i svoje dijete na prvo mjesto. Inače će ti život biti težak kao ovaj kamen.“
Njene riječi su mi ostale urezane, ali umjesto da krenem putem ogorčenosti, izabrala sam drugačije.
Odlučila sam ostati ljubazna. I učiti svoje dijete isto tome.
Jer svijet treba više dobrote—čak i kad je drugi ne znaju prepoznati.
