Bila sam u devetom mjesecu trudnoće kada me suprug napustio i otišao s mlađom ženom u drugi grad. Ostavio je mene, naše dvije kćerke i treću koja je svakog trenutka trebala doći na svijet. Nadala sam se da će se predomisliti i vratiti, ali nikada nije ni nazvao.
Ostala sam sama sa svoje tri djevojčice i borila se koliko sam mogla. Radila sam i po 16 sati dnevno da bih im obezbijedila hranu, odjeću i knjige. Ruke i noge bile su mi prepune žuljeva, ali nisam odustajala. Godine su prolazile, bol je postajala sve veća, sve dok jednog dana nisam upoznala muškarca kojem je život takođe zadao težak udarac – žena ga je ostavila jer nije mogao imati djecu.
Upoznali smo se i počeli živjeti mirnije. Možda nije bila ljubav na prvi pogled, jer za mene je kasno da istinski volim, ali između nas postoji poštovanje i toplina. Najvažnije je što je prihvatio moje kćerke kao svoje, a još važnije – i one njega. Nakon pet dugih godina, konačno mogu mirno zaspati, sigurna u budućnost sebe i svojih djevojčica.
