Bijele latice ruža vrtjele su se u zraku podignute elisama helikoptera, dok se gudački kvartet gubio u ritmu. Tristo uzvanika okrenulo se prema heliodromu postavljenom na prostranom travnjaku imanja obitelji Reed.
Na oltaru je Victor Reed, nasljednik farmaceutskog carstva, stajao ukočen. Dijamantna narukvica njegove mladenke pritiskala mu je zglob dok je šaptala:
„Tko je to?“
Nije znao što da odgovori. Vrata crnog helikoptera polako su se otvorila.
Iz njega je izašla žena u bijelom kostimu, kose raspuštene na vjetru, hoda sigurna, kao da je oduvijek pripremala taj trenutak. Dvoje djece — dječak i djevojčica, stari oko šest godina — držali su je za ruke. Isti korak. Iste oči.
Šest godina ranije, Victor ju je izbacio iz kuće. U rukama je imao mobitel s porukama koje ona nikada nije poslala, hotelski ključ koji nikada nije koristila, i sat koji joj je bio „podmetnut“. Julian, njegov najbolji prijatelj i financijski direktor, zajedno sa sestrom Sophiom, donio je „dokaze“ i zatvorio joj sva vrata.
Te noći Eliza je stajala pred ljekarnom koja je radila 24 sata. Pogledala je test s jednostavnim znakom „+“ — bila je trudna. Bez doma, s blokiranim računima i uništenim imenom, spavala je u autu. Sve dok joj starija udovica Eleanor nije otvorila vrata i ponudila toplinu i mir.
Liječnica Rebecca Torres pomogla joj je da počne ispočetka. U staroj štali nastao je mali laboratorij. Pod svojim djevojačkim prezimenom — Eliza Winters — osnovala je Phoenix, istraživački centar koji je uskoro počeo osvajati ugovore zahvaljujući rezultatima, a ne reklamama. Dok se Reed Pharmaceuticals hvalio na naslovnicama, Phoenix im je tiho preuzimao tržište.
Sada, šest godina kasnije, gudački kvartet je utihnuo. Motor helikoptera lagano je brujao. Victorova majka ustala je sa stolice, ruku pritisnutih uz lice. „Richarde… pogledaj ih.“
Dvoje djece imalo je oči njezina sina.
Žena u bijelom zakoračila je niz prolaz, hodom nekoga kome to mjesto pripada. Stala je ispred oltara, gdje su se latice miješale s tepihom. U tišini tristo zadržanih daha čula se samo njezina riječ:
„Victore…“
Njegovo ime izgovorila je polako, jasno.
Vrijeme je stalo. Victor je zakoračio naprijed, pogled mu je zastao na licu koje je mislio da nikada više neće vidjeti.
Eliza.
Šest godina tišine, šest godina krivnje i laži. A sada je stajala pred njim — snažnija, smirena — s dvoje djece koja su mu bila preslik vlastitog odraza.
Šapat se proširio okupljenima. Kamere, postavljene za svadbu, sada su bile uperene u nju. Savršeni nasljednik, idealni ženik — suočen sa svojom prošlošću.
Eliza je prišla bliže.
„Osudio si me bez dokaza, Victore. Ostavio si me samu, trudnu, bez riječi.“ Glas joj je bio miran. „Ovo su Ethan i Clara. Tvoja djeca.“
Tišina. Victorov otac problijedio je, majka se uhvatila za srce. Mladenka je ukočeno stajala, a Victor nije mogao izustiti riječ.
„Zašto sada?“ jedva je rekao.
Eliza je pogledala blizance, pa njega.
„Zato što je Phoenix upravo kupio biološki odjel Reed Pharmaceuticals. Zato što istina više ne može šutjeti. I zato što naša djeca zaslužuju istinu — ne tvoju verziju nje.“
Zvuk fotoaparata presjekao je tišinu. Kvartet nije nastavio svirati. Victorova maska moći i kontrole počela se rušiti, sloj po sloj.
Eliza se okrenula, čvrsto držeći djecu za ruke.
„Zbogom, Victore.“
I dok su bijele latice padale po tepihu, jedini zvuk koji se čuo bilo je kucanje srca — ono koje je on nekada izdao, a sada ga je čulo posljednji put.
