Djevojka je imala pitona po imenu Safran, zbog zlatnih pjega na njegovim ljuskama. Žuti piton pojavio se kod nje prije tri godine i brzo je postao „kućni ljubimac“.
Obitelj ju je upozoravala:
— Budi oprezna, to je grabežljivac.
Ali djevojka se samo smiješila:
— Pitom je. Voli me i nikada mi neće nauditi.
Nakon nekog vremena, zmija se počela ponašati čudno.
Prvi znakovi bili su gotovo neprimjetni. Safran je prestala jesti. Noću bi izlazila iz terarija i protezala se duž djevojčina tijela — glavom uz rame, repom do gležnjeva. Ponekad bi se lagano omotala oko struka i ostajala tako, nepomično, kao da nešto mjeri.
Danju je ležala pokraj kreveta, tamo gdje je djevojka hodala bosa, i satima mirno promatrala svaki njezin pokret.
Bile su tu i „nježnosti“ koje su sve više zabrinjavale: zmija bi se približila vratu i zaustavila ispod ključne kosti, dotičući kožu svojim račvastim jezikom.
Djevojka se šalila: „To je njezin poljubac.“
Ali sve češće bi se budila noću — pod težinom zmije na prsima.
Jedne noći probudilo ju je naglo šištanje. Tada je odlučila otići veterinaru.
Ono što je tamo čula promijenilo je sve.
Veterinar je mirno izvagao pitona, poslušao njezinu priču i rekao:
— To nije nježnost. Kada veliki pitoni prestanu jesti i protežu se uz vlasnika, oni mjere plijen. Gladovanjem čiste probavni sistem i pripremaju se za veliki obrok. Omatanje tijela su probni pokreti gušenja. Ukratko — vaša zmija vas je htjela pojesti.
Savjet je bio jasan: odmah predati zmiju u specijalizirani centar.
Te riječi su zazvučale hladno i teško.
Te večeri djevojka je tiho sjedila na rubu kreveta i gledala Safran kako klizi po plahti. U jednom trenutku zmija se smjestila u krug oko nje — kao da zatvara priču.
Djevojka ju je polako podigla, vratila u terarij, zatvorila bravu i sjela na pod.
Ujutro je nazvala gradski centar za gmazove.
Safran su istog dana odveli — u sigurnost, među stručne čuvare i pravu hranu.
Ponekad ljubav nije dovoljna.
Posebno kad dolazi od onoga čiji instinkt nikada ne spava.
