Nakon smrti supruge, čovjek je ostao sam u velikoj, tihoj kući. Umjesto da pronađe mir u sjećanjima, odlučio je izbaciti dječaka kojeg je njegova žena voljela kao sina. Rekao mu je da nije njegovo dijete i da nema pravo živjeti s njim.
Tog kišnog dana, dječak je stajao ispred zatvorenih vrata, ne razumijevajući zašto ga čovjek kojeg je zvao ocem više ne želi. Nakon tih riječi — otišao je i nikada se nije vratio.
Prošle su godine. Čovjek je prodao kuću, započeo novi posao i stekao bogatstvo. Ponekad bi se sjetio dječaka, ali bez osjećaja krivnje. Vjerovao je da je ta priča davno završena.
Sve do jednog dana, kada mu je stigao poziv s nepoznatog broja. Glas s druge strane rekao mu je da mora doći na sud — jer će sve što posjeduje biti prebačeno na osobu kojoj to zaista pripada.
U sudnici je zastao. Pred njim je stajao mladić — isti onaj dječak kojeg je nekad izbacio na kišu. Sada odrastao, snažan i smiren, gledao ga je bez mržnje, ali s odlučnošću.
„Znate zašto sam ovdje“, rekao je. „Vrijeme je da se isprave pogreške iz prošlosti.“
U tom trenutku čovjek je osjetio kako mu se srce steže. Sve godine hladnoće i ponosa srušile su se u jednom pogledu. Mladić nije došao da se osveti, već da pokaže da se dostojanstvo ne mjeri krvlju, nego djelima.
„Nisam ovdje da uništim, nego da vratim ono što pripada onome tko zna poštovati“, dodao je.
Čovjek je shvatio da nijedno bogatstvo, nijedna pobjeda i nijedan uspjeh ne mogu ispuniti prazninu koju ostavi izgubljena ljubav. I da ponekad najteža kazna nije gubitak imovine — već spoznaja da si nekome uskratio dom, a sebi mir.
