“Kad se moj suprug razbolio, postala sam mu majka, a ne supruga”
– ispovijest žene o ljubavi, posvećenosti i gubitku
U početku nije ni primjećivala koliko se njihov odnos mijenja. Uplašena i zbunjena, nesvjesno je preuzela svaku brigu u svoje ruke – odlučivala umjesto njega, planirala terapije, kontrolisala ishranu, podsjećala ga na lijekove. Željela je da ga zaštiti, da ga sačuva, ali nije shvatala da mu tako polako oduzima ono malo kontrole koje mu je bolest ostavila.
Bolest je postala centar svega. Njihovi razgovori, dani, pokreti, misli – sve se vrtjelo oko nje. U toj borbi da sačuva njegovo zdravlje, izgubila je sebe. Postala je negovateljica, ali prestala biti supruga, partnerka, žena.
S vremenom, njegovo stanje se pogoršalo. Ostao je nepokretan. Hranila ga je, kupala, okretala da ne dobije rane. Bilo je dana kada nije spavala, kada je plakala u tišini, skrivajući suze da ga ne optereti. A on je znao sve. I šutio. Gledao u jednu tačku. Osjećao sram, nemoć, ali i bol jer ne može njoj olakšati.
Jednom joj je rekao:
“Najviše me boli što ne mogu da te zagrlim i kažem koliko mi značiš. Da ne izgleda kao da ti samo oduzimam život.”
Bila je iscrpljena, ali nije odustajala. Odbacila je misao o bijegu. Znala je da može da ode, ali nije htjela. Počela je da ga dodiruje drugačije – kao ženu, a ne kao negovateljicu. Počela je da mu pjeva pjesme koje su ih povezivale, da ga gleda kao čovjeka kojeg voli, ne kao nemoćnog pacijenta.
Ali dani su prolazili. Njegova tišina je postajala dublja. Njene misli sve tiše. Ogledalo joj je pokazivalo umornu ženu, s neurednom kosom i rukama koje ne pamte dodir, već samo njegu.
Tog posljednjeg jutra, nešto je bilo drugačije. Bio je nasmijan. Tražio je da ga obrije, da mu donese novine. Čak i čokoladu. Kao da je znao.
Kada se vratila, zatekla ga je – mirnog, naslonjenog, rumenog. Nije bio među živima. Ali na novinama, drhtavim rukopisom, ostavio je poruku:
“Hvala ti za sve. Nije trebalo da se žrtvuješ toliko. Sad s mirom popij kafu i zasladi se. A kad se opet sretnemo, ja ću tebe da njegujem i čuvam.”
Nije tražila odgovore. Nije ispitivala više. Znala je – tako je on želio.
Njihova ljubav nije nestala. Samo se preselila u tišinu, u sjećanje, u neizgovorene riječi i sve one godine koje su se slile u jedno “hvala”.
