U selu su govorili da rijeka sve pamti — svaku suzu, svaki šapat, svaku tajnu. A te noći, kada je donijela dijete, činilo se kao da je vratila dug nekoj staroj priči, nekoj izgubljenoj ljubavi, nečijem neostvarenom životu.
Dijete je raslo u toplini zajedništva, voljeno od svih, ali s pogledom koji je uvijek tražio nešto — možda sjećanje, možda mir. Ljudi su ga zvali “dijete rijeke”, jer su vjerovali da ga je sama voda izabrala.
Godinama kasnije, kada je postao mladić, došao je do obale iste rijeke koja ga je donijela. Voda je bila tiha, gotovo spokojna, kao da čeka da joj se neko obrati. U ruci je držao onu poruku, pažljivo presavijenu, gotovo izblijedjelu od vremena.
“Spasite ga. Ostalo je nebitno.”
Tada je osjetio — ne tugu, već zahvalnost. Jer neko, negdje, u najtežem trenutku svog života, odlučio je žrtvovati sve da bi on mogao disati.
Pogledao je nebo, a zatim rijeku i šapnuo:
“Hvala ti, mama. Gdje god da si.”
I vjetar je tada lagano podigao površinu vode, kao da mu odgovara.
Kao da mu rijeka govori: „Sjeti se… život uvijek pronađe put.“
I zato i danas, kada ta rijeka nabuja i kad magla prekrije selo, mještani kažu da se ponekad čuje tihi dječji smijeh — kao podsjetnik da i u najvećoj bujici, ljubav zna ploviti dalje.
