Pored kreveta njegovog oca, na maloj stolici, sjedio je gospodin Franjo, domar. U jednoj ruci držao je knjigu, staru, pohabanu zbirku pjesama. A drugom rukom… držao je mlitavu ruku Davidovog oca.Dr. David je stajao u sjeni, nesposoban da se pomakne. Gledao je kako domar, čovjek kojeg je ponizio prije samo nekoliko sati, nježno drži ruku njegovog oca. Franjo je tiho čitao poeziju, glasom hrapavim, ali mirnim.
“Onda je Franjo stao,” čuo je David kako domar šapuće. “Pjesma je gotova, Damire,” rekao je, oslovljavajući Davidovog oca imenom. “Ali sutra ću opet doći. Znaš ti mene, tvrdoglav sam ja.”
Franjo je ustao, pažljivo namjestio pokrivač preko starčevih ramena, a onda je uzeo vlažnu krpu s poslužavnika i obrisao ocu suhe, ispucale usne. Radio je to s pažnjom i nježnošću koju David, njegov rođeni sin, nikada nije pokazao.
Kada se Franjo okrenuo i vidio dr. Davida na vratima, lice mu se sledilo od straha. Ispustio je krpu. “Doktore! Ja… Oprostite. Nisam smio… Samo sam…”
“Što vi radite ovdje?” upitao je David, glasom koji nije bio ljut, već slomljen i zbunjen.
Franjo je gledao u pod. “Ja i vaš otac… mi smo stari prijatelji, doktore. Odrasli smo u istom selu. Ja sam ostao ovdje čistiti podove, a on je postao velik čovjek.”
David je bio zapanjen. Njegov otac nikada nije spominjao Franju.
“Znam da me se sramio pred vama,” nastavio je Franjo tiho, kupeći svoje stvari. “Nisam mu zamjerio. Ali kad se razbolio… netko ga mora paziti. Netko mora s njim pričati. Sestre nemaju vremena.”
“Vi dolazite… svaki dan?” upitao je David.
“Svaku noć,” priznao je Franjo. “Nakon što završim smjenu. Sjedim tu par sati. Pričam mu o selu. Čitam mu. Sestre znaju. Rekle su da mu se otkucaji srca uvijek smire kad čuje moj glas.”
David se naslonio na zid. Jutrošnje riječi su mu odzvanjale u glavi. ‘Smrdiš na znoj.’
“Vi… vi ste mirisali… danas…” promucao je David.
Franjo je klimnuo glavom, posramljen. “Oprostite na tome, doktore. Prije vaše operacije, vaš otac je imao temperaturu. Tresao se. Sestre nisu mogle same, pa sam im pomogao… presvlačili smo posteljinu, držao sam ga. Bilo je… teško. Oznojio sam se. Nisam stigao da se presvučem prije nego što ste vi izašli.”
Slika se složila. Čovjek kojeg je ponizio pred svojim stažistima jer je “smrdio”, smrdio je jer je njegovao njegovog rođenog oca. Radio je ono što je on, doktor i sin, propustio.
Dr. David je polako prišao krevetu. Pogledao je oca, koji je izgledao mirnije nego mjesecima. Onda je pogledao domara.”Gospodine Franjo,” rekao je, glasom koji je drhtao. “Molim vas… oprostite mi. Ja nisam znao.”
Franjo ga je samo pogledao svojim umornim, ali dobrim očima. “U redu je, doktore. Samo ste bili umorni.”
“Ne,” rekao je David. “Bio sam arogantan. I bio sam slijep.” Pružio je ruku. “Ostanite. Molim vas. Čitajte mu još. Mislim da mu treba vaš glas više nego moji lijekovi.”
