Gretina priča nosi neobičnu težinu: naizgled obična starica na tržnici zapravo je čuvala poslednji trag nestalog naučnog genija. U austrijskom gradiću, okružena jutarnjom maglom, Greta Lange svakog dana postavljala je svoju tezgu s voćem neobičnih boja i oblika – tamnoljubičaste plodove nalik smokvama i zelene, nepravilne kugle. Mještani su vjerovali da je sve to dar unuka, ne znajući da on već tri godine nije bio među živima.
Kad je policija jednog jutra došla zbog sumnjive prodaje, otkrila je da je Gretino voće identično eksperimentalnim plodovima nestalog genetskog laboratorija. Leonov nestanak dugo je bio misterija, ali Greta je čuvala njegov dnevnik i nastavila njegov rad u tajnom stakleniku, kao znak sjećanja i ljubavi. U napuštenom laboratoriju policija je pronašla biljke čudnovatih osobina i bilježnicu s posljednjim zapisom njenog unuka: ostavio je plodove kao trajni trag svog znanja i predanosti baki.
Greta je optužena, ali njen čin podijelio je javnost. Dok su neki vidjeli kriminala, drugi su prepoznali hrabrost i ljubav u čuvanju znanja. Profesor Werner, svjetski poznat stručnjak, izjavio je da su plodovi genijalno stvoreni i da njihova vrijednost nadmašuje zakone – Greta nije kriminalac, već čuvar naučnog naslijeđa.
Na tržnici je ostala praznina, ali njene riječi odjekuju i danas:
“Nisam prodavala… dijelila sam svoju nadu.”
Priča nije o voću, već o baki koja nije odustala, o unuku čiji rad nije uzaludan i o liniji između nauke i srca. Svaki plod koji je dijelila bio je simbol ljubavi, sjećanja i trajnog traga jednog života posvećenog znanju.
