Lovro je stajao u kupatilu, držeći mali, bijeli komad plastike. Dvije crtice. Pozitivan.
Ali to je bilo nemoguće. Tri godine ranije, nakon teške infekcije, doktori su mu rekli: “Gospodine Lovro, trajno ste sterilni.” San o porodici s Klarom srušio se. Posvetili su se jedno drugom i životu bez djece. A sada ovo.
Test je pronašao slučajno, prekriven maramicom. Tresao se — nije bio ljut na Klaru, već bijesan na situaciju. “Ko je ovo?” glas mu je bio hladan, mrtav.
Klara, u kuhinji, nije razumjela što se događa. Lovro je bacio test pred nju. “Objasni!”, rekao je. “Znaš da ne možemo imati dijete! Čija je ovo beba?”
Suze su joj navrle, ali ne od krivnje — od očaja. “Nije moje! Kunem ti se! Ne znam odakle je tu!”
Lovro je bio bijesan, odgurnuo ju je: “Gubi se iz moje kuće!”
U tom trenutku zazvonilo je na vrata. Klara je potrčala otvoriti. Na pragu je stajala Petra, mlađa sestra, bleda i uplakana. “Gdje je test? Tražila sam ga…”, viknula je.
Lovro i Klara su ostali paralizirani. Petra je bila trudna, test koji je Lovro našao pripadao je njoj, ne Klari. “Mislila sam da sam ga bacila, ali… nisam znala što da radim,” jecala je.
Klara je privukla sestru u zagrljaj i utješila je. Lovro je ostao sam, suočen s vlastitim bijesom i krivnjom. Shvatio je da je u svom slijepom besu gotovo uništio ljubav koja je trajala tri godine.
Pronašao je komad plastike u smeću i umalo uništio ono što je najviše volio — Klaru i njihovu vezu. Sve je bila zabluda. Test nije bio dokaz prevare, već tajna tuđe, slomljene ljubavi.
