Don je bio ogroman pas — mješavina ovčara i nečeg još krupnijeg, spašen iz azila. Marija se zaljubila u njegove tužne oči, ali Ivan ga je jedva podnosio. Bio je prevelik za njihovu malu kuću, a s bebom Lanom od šest mjeseci, Ivanova napetost je rasla.
„Taj pas previše gleda u kolevku, Marija“, rekao je jedne večeri.
„On je čuva, Ivane. Dobar je“, odgovorila je Marija, ljuljajući Lanu prije spavanja.
Noć je bila mirna. Marija je zaspala u spavaćoj sobi, a Ivan je drijemao na sofi u dnevnoj, gdje je bila i kolevka. Don je ležao na svom mjestu u kutu.
Oko tri ujutro probudio je Ivan zvuk — nije bio bebin plač, već duboko režanje. Don je stajao iznad kolevke, dlake mu se naježile, njuška naborana kao da miriše opasnost. Počeo je cviliti, pa ponovo zarežao.
Ivan se uspravio, srce mu je ubrzano tuklo. „Done? Na mjesto!“, prošaptao je, ali pas ga nije poslušao. Odjednom, munjevit je skočio — ne prema bebi, nego u kolevku, uhvatio Laninu pelenu i odjeću u zubima i snažno ga izvukao.
Marija je uskočila u sobu na vrijeme da vidi kako Don vuče njihovo dijete. „IVANE! NE!“, vrisnula je.
U panici i slijep od straha, Ivan je napravio korak naprijed. Ugledao je teški alat pored kamina i, u naletu bijesa, posegnuo za njim. „Pusti! Ubijat ću te!“, zaljutio je se, ne prepoznajući psa kao spasitelja.
Don je otrčao prema otvorenoj terasi. Ivan je potrčao za njim, podižući alat, a Marija je vrištala iza njega. Pas je stao na travnjaku, pažljivo spustio Lanu na tlo i počeo glasno lajati prema kući, uprtim pogledom u tamu iz koje je došao miris dima.
Tada su ih oboje udarili miris i crni oblak koji je izlazio iz kuće. Iz spavaće sobe kuljao je gust dim — stari dimnjak je popustio i duvao dim pravo prema kolevci. Ugljen-monoksid i dim polako su se širili kroz kuću.
Marija je pala na koljena kraj bebe i zagrlila je, dok je Ivan stajao nepomično, shvaćajući što je Don upravo učinio. Žarač mu je ispao iz ruke.
Don nije napao — spasio je njihovu bebu. Njegov je njuh prvi osjetio opasnost i, kad su ljudi spavali, on je učinio ono što je trebao: upozorio ih i iznio Lanu na sigurno.
Ivanu su se suze nataložile u očima. Prišao je polako, kleknuo i obrisao dlanom velike pseće uši. „Oprosti mi“, šapnuo je, glas mu je drhtao. Don ga je tiho polizao po ruci, bez straha, samo s povjerenjem.
Poslije su pozvali hitne službe i bili zahvalni što je sve završilo dobro. Marija je grlila psa, a Ivan je, držajući Lanu, shvatio koliko je bio brzoplet i koliko su neprocjenjive bile Donove reakcije.
Od tog dana Don je bio više od psa — bio je član porodice koji ih je, bez riječi, spasio.
