Svaki Adrianov povratak s poslovnog puta bio je isti: Claire bi odmah počela mijenjati posteljinu.
Krevet je uvijek bio besprijekoran, mirisao na lavandu, ali ona je inzistirala.
Taj naizgled običan čin jednog je dana dobio bolno značenje.
Otkako je Adrien postao regionalni direktor građevinske tvrtke u Seattleu, njegov se raspored pretvorio u beskrajni vrtlog putovanja.
Kratki odlasci postali su duge odsutnosti, a svaka vožnja prema aerodromu završavala je istim prizorom — Claire na trijemu, s blagim osmijehom i raširenim rukama.
Nikad prigovora, nikad gorčine.
Ali jedna stvar ga je sve više mučila.
Uvijek, čim bi se vratio, Claire bi prala plahte — čak i ako je krevet bio netaknut.
U šali bi joj rekao:
— Mora da obožavaš miris svježe posteljine! Nisam ni bio ovdje ovaj tjedan.
Ona bi se blago nasmiješila, pogled spušten.
— Bolje spavam kad je sve čisto, — tiho bi rekla. — A i… malo su zamrljane.
„Zamrljane? Od čega?“ pomislio je Adrien, osjećajući hladan trnac kroz prsa.
Te noći nije mogao zaspati. Sumnje su ga proganjale, misli gušile.
Sljedećeg dana kupio je malu kameru i sakrio je na polici nasuprot kreveta.
Claire je rekao da mora otići u Chicago na deset dana.
U stvarnosti, unajmio je sobu u hotelu nekoliko ulica dalje.
Te večeri, drhtavih ruku, otvorio je snimku na mobitelu. Ono što je vidio sledilo mu je krv.
22:30 — vrata su se otvorila.
Claire je ušla, držeći nešto uz srce. Adrien je isprva mislio da je to jastuk.
Ali ne — bila je to njezina vjenčanica, požutjela i lagano izgužvana, koju je čuvala više od deset godina.
Popela se na krevet, privila haljinu k sebi i slomljenim glasom šapnula:
— Nedostaješ mi opet danas… Oprosti što nisam znala sačuvati naše dijete… Voljela bih da sam bila jača…
Adrien je ostao bez daha.
Suze su mu navrle na oči dok je gledao Claire kako plače nad tkaninom ispunjenom uspomenama.
Te „mrlje na plahtama“ nisu bile tragovi izdaje, nego nijemi svjedoci njezinih suza.
Posramljen, sakrio je lice u dlanove.
Dok je on jurio za uspjehom, ona je sama čuvala njihovu ljubav i toplinu doma.
Ujutro se vratio kući, ne mogavši više izdržati.
Claire je vješala rublje u vrtu.
Zagrlio ju je nježno. Iznenađena, okrenula se.
— Vratio si se već? Nešto nije u redu?
Položio je čelo na njezino rame.
— Ne… samo sam bio odsutan predugo. Želim ostati.
Njezine su se oči ispunile suzama.
— Adriene… jesi li siguran?
Kimnuo je.
— Da. Sada znam da sve ima smisla samo s tobom.
Od tog dana Adrien se promijenio.
Počeo je kuhati, saditi cvijeće, provoditi večeri uz Claire.
Svake noći, držeći je za ruku, osjećao je kako se njihova nježnost ponovno rađa.
Danas, kad mijenjaju posteljinu, to rade zajedno — uz smijeh i razgovor, dok jutarnje svjetlo miluje njihovu sobu.
Više nema kamera, nema samoće — samo miris čistih plahti i dvije duše koje su se napokon pronašle.
U svijetu punom buke, Adrien je spoznao jednostavnu istinu:
Ljubav ne umire zbog udaljenosti… već samo kad zaboraviš put kući.
