Kad se vratio nakon tri godine, shvatila sam da ga nije vratila ljubav, nego nešto što si ni u najgorim snovima nisam mogla zamisliti.
Udala sam se sa samo devetnaest godina. Moj muž bio je dvadeset godina stariji — siguran, iskusan, čovjek koji je znao što želi.
Uz njega sam se osjećala zaštićeno.
Imali smo dvoje djece i život je, barem izvana, izgledao savršeno.
Ali savršenstvo ponekad traje kraće nego što mislimo.
Jednog dana jednostavno je nestao.
Bez objašnjenja, bez poruke.
Prolazili su dani, zatim tjedni, pa mjeseci.
Povremeno bi stigla mala alimentacija — taman toliko da nas podsjeti da još negdje postoji.
Noću sam radila, danju brinula o djeci, skrivajući bol i umor.
Mislila sam da sam preživjela najteže. Sve dok se nije vratio.
Na vratima je stajao s buketom i blagim osmijehom, govoreći da se promijenio, da je shvatio što je izgubio.
Govorio je o oprostu, o drugoj prilici.
Ali dok sam ga slušala, osjećala sam samo hladnoću.
Mjesec dana kasnije stigao je poziv sa suda.
Podnio je zahtjev za skrbništvo nad djecom.
Nisam razumjela zašto – sve dok nije stiglo pismo iz javnobilježničkog ureda.
Njegov otac je preminuo.
Ostavio je sve svoje bogatstvo — kuću, zemljište, račune — našoj djeci.
A imovinom je mogao upravljati samo zakonski skrbnik.
Tada sam shvatila.
Nije se vratio zbog ljubavi.
Nije se vratio zbog djece.
Vratio se zbog novca.
Spremila sam pismo u ladicu i osjetila mir koji nisam dugo osjetila.
Neka nastavi glumiti brižnog oca.
Istina je sada na mojoj strani.
I ako ikad ponovno prijeđe taj prag — bit ću spremna.
