Iznenađena sam mu pokazala trbuh — ali ono što je rekao, nisam mogla vjerovati svojim ušima. 😳😱
Nakon pregleda vraćala sam se kući.
Ljekar je rekao da je sve savršeno i da ću za deset dana napokon upoznati svoju bebu.
Hodala sam sretna, zamišljajući imena, pelene, kolijevke…
Odjednom — škripa kočnica.
Auto se zaustavio pored mene, a iz prozora se čuo laskav glas:
— „Djevojko, znate li da ste odostraga kao slika Renoira?“
Zatreptala sam. Možda nije govorio meni?
Osvrnula sam se — nikog drugog nije bilo.
Shvatila sam: govori meni, trudnici u devetom mjesecu!
Pokazala sam mu vjenčani prsten.
Samo se nasmiješio.
Tada sam se, napola u šali, okrenula u profil, da vidi moj veliki trbuh.
Deveti mjesec, ipak!
Ali umjesto da ode, on se još šire nasmiješio:
— „I što onda? Idemo na spoj?“
Nisam znala trebam li se nasmijati ili naljutiti.
Iskreno, duboko u sebi osjetila sam i malu iskru ponosa —
netko me još uvijek vidi kao ženu, a ne samo kao „buduću mamu“.
Ali ipak sam odlučno rekla:
— „Ne vidite li da sam trudna? Rađam za deset dana!“
😯😱 On je tada suzio oči, pogledao mi trbuh i rekao nešto od čega su mi ruke zadrhtale.
Trepnula sam, ne vjerujući da sam to stvarno čula.
Napokon je podigao pogled i tiho rekao:
— „Dakle… za deset dana…“
Zastao je na trenutak, pa dodao, kao da priča sam sa sobom:
— „Ne, bolje za petnaest dana. Bit će mirnije.“
Zatim me pogledao ravno u oči i nasmiješio se:
— „Onda, dogovoreno. Vidimo se za petnaest dana.“
Stajala sam tamo, između smijeha i nevjerice.
Je li se to stvarno dogodilo meni? 😅
