Kupovina je tog jutra bila sasvim obična. Lagano sam gurala košaru, birala proizvode i uživala u miru među policama. Sve dok nisam osjetila nagli trzaj.
Visoka žena doslovno je zgrabila moju košaru i počela vikati:
— „To je moje! Pokušavaš uzeti moju robu!“
Zastala sam, zbunjena.
— „Gospođo, ovo je moja košara,“ rekla sam smireno, ali njezin glas bio je sve glasniji, oštar i ispunjen bijesom.
Ljudi su se počeli okretati, šapat se širio prolazom.
U trenutku dok smo obje vukle za ručke, košara se rastrgala.
Sve se razletjelo — jabuke su se otkotrljale, sokovi razlili, pakiranja popucala.
Tišina.
Čak su se i zaštitari zaustavili, ne znajući kako reagirati.
Žena je zurila u nered, kao da joj tek tada postaje jasno što se dogodilo. Pogled joj je prešao s poda na mene, pa opet na proizvode.
Na trenutak sam pomislila da će se ispričati.
Ali umjesto toga, počela je ponovo vikati:
— „Zašto držiš moju košaru?! Zašto mi ne vraćaš moje stvari?!“
— „Gospođo, ovo su moji proizvodi,“ rekla sam tiho.
— „Lažeš! Sve si pomiješala! To su moji artikli!“
Ljudi su šaptali, neki su samo klimali glavom i udaljavali se.
Tada su prišla dva zaštitara.
— „Molimo vas, gospođo, smirite se,“ rekao je jedan od njih.
Ona se otimala, mašući rukama i negodujući, ali su je na kraju nježno odveli prema izlazu.
Ostala sam na sred prolaza, skupljajući preostale proizvode.
Osjećala sam kako mi srce još uvijek lupa, ali istovremeno — i olakšanje.
Kad su ljudi polako krenuli dalje, zrak je još uvijek nosio tihi šapat onih koji su sve vidjeli.
Kao da trgovina još nije uspjela progutati tu čudnu, neugodnu tišinu.
