Kuća bez smijeha

Kuća bez smijeha

 

Vila Montes-de-Oca bila je prostrana, svijetla — i tiha.

Tišina koja je odzvanjala kroz hodnike nije bila obična, već ona što pritiska srce.

Otad kad je Clara, prva supruga Tomása, poginula jedne kišne večeri vraćajući se s poklonom za njihova sina Lea, u toj kući se više nije čuo smijeh.

Leo je preživio nesreću, ali je izgubio sposobnost hodanja.

I osmijeh.

Sada, s tek sedam godina, dane je provodio u kolicima, gledajući u vrt u kojem se nekad igrao.

Tomás se zakopao u posao, a njegova nova supruga Eliza ispunila je kuću ledenom tišinom.


 

Dan kada se sve promijenilo

 

Leo je slagao kockice na stolu kad je Eliza ušla u sobu.

— „Hoćeš li cijeli dan samo sjediti?“ pitala je hladno.

— „Pokušavam nešto napraviti,“ odgovorio je tiho.

— „Pokušavaš?“ uzdahnula je. „Tvoj ti otac daje sve, a ti ništa. Ne možeš ni sjediti kako treba!“

Ruke su mu zadrhtale, suza mu skliznu niz obraz.

— „Gledaj me kad ti govorim!“ viknula je.

Ali tada se začuo drugi glas.


 

Glas koji je donio svjetlo

 

Na vratima je stajala Mariana, nova sobarica.

— „Nemojte tako govoriti s njim,“ rekla je mirno. „On je samo dijete.“

Eliza se ukočila.

— „Zaboravila si svoje mjesto.“

— „Možda,“ odgovorila je Mariana. „Ali nisam zaboravila što znači dobrota.“

U tom trenutku, u kuću je ušao Tomás.

Zatekao je uplakanog sina, uplašenu sobaricu i hladnu suprugu.

— „Što se ovdje događa?“ upitao je.

Tišina.

— „Ništa,“ rekla je Eliza.

Mariana je tiho dodala:

— „Branila sam vašeg sina.“

Tomás ju je pogledao.

— „Hvala.“

— „Nisam mogla šutjeti.“

— „Dobro da nisi,“ rekao je tiho.


 

Mali koraci ka životu

 

Od tog dana sve se počelo mijenjati.

Mariana je provodila vrijeme s Leom, donosila mu kolačiće, učila ga nove igre.

Jednog popodneva, Leo ju je pogledao i rekao:

— „Želiš li igrati Uno?“

— „Nisam dobra u tome.“

— „Naučit ću te.“

To je bio prvi osmijeh nakon dvije godine.


 

Novi početak

 

Tomás je toga dana shvatio da kuća ponovo diše.

Te večeri, kad je zatekao Lea i Marianu kako se smiju za stolom, rekao joj je:

— „Učinili ste nešto što nijedan liječnik nije mogao.“

— „Samo sam slušala,“ odgovorila je tiho.

Kuća Montes-de-Oca više nije bila prazna.

Ponovno je bila puna života — i smijeha.