Jutro je osvanulo vedro nad Londonom. U maloj ciglenoj kući na uglu ulice Elm, sedamdesetpetogodišnja Margaret Collins slagala je svoje posljednje uspomene. Trideset osam godina provela je radeći kao kućna pomoćnica u vili gospodina Charlesa Whitmorea – povučenog, ali pravednog milionera.
Margaret se nikada nije žalila. Čistila je, kuhala i uvijek se smiješila. Vrijeme joj je izbrazdalo ruke, ali nije dotaklo njenu dobrotu. Tog dana, posljednjeg u njenom službovanju, gospodin Whitmore ju je promatrao u tišini. Osjećao je težinu u grudima – bila mu je odanija od bilo kog rođaka.
Prije nego što je otišla, stavio je u džep kovertu. Unutra – ček na dva miliona dolara, znak zahvalnosti za život posvećen radu i poštenju. Želio joj ga je predati lično, ali je odlučio prvo je pratiti iz daljine, da vidi kako će je dočekati njena djeca.
Margaret je stigla do njihove kuće, noseći malu kutiju s odjećom i starim fotografijama. Pokucala je s nadom.
Vrata je otvorio najstariji sin, David, s izrazom nezadovoljstva.
— „Šta je sad, mama? Opet si donijela gomilu starih stvari?“
Ubrzo su došli i Luke i Anna. Smijali su se, rugali, prevrnuli kutiju. Fotografije i uspomene rasule su se po podu.
— „Za ovo si radila cijeli život?“ — podrugljivo je rekla Anna.
Margaret se sagnula da pokupi slike, suze su joj padale niz lice. Nije rekla ni riječ.
Tada su se vrata iznenada otvorila. Na pragu je stajao Charles Whitmore, bijesan, s pogledom koji je rezao tišinu.
— „Dosta! Ova žena je svoj život dala za vas!“
Kuća je utihnula. Margaret ga je gledala zbunjeno. Charles je prišao, pomogao joj da ustane i položio kovertu u njene ruke.
— „Vi ste najbogatija žena koju poznajem — po dostojanstvu, a sada i po istini.“
Djeca su zanijemila. Kada su čula riječ „milioni“, ton im se promijenio.
— „Mama, oprosti… samo smo se šalili,“ rekao je David.
Anna ju je zagrlila, pogledom prikovanim za kovertu.
Margaret je tiho uzdahnula.
— „Da nemam ništa, opet biste mi se rugali. To nije ljubav — to je pohlepa.“
Charles ih je pogledao s prezirom.
— „Ne zaslužujete ni njen pogled, a kamoli njen novac.“
Zatim se okrenuo prema Margaret.
— „Pođite sa mnom. Kod mene imate dom i poštovanje.“
Osvrnula se posljednji put. Kuća je mirisala na ustajali hljeb i žaljenje. Uzela je jednu staru fotografiju svoje djece dok su još bila mala — i otišla.
Hodajući pored Charlesa, osjećala se lakše nego ikad. Kao da je iza sebe ostavila godine bola.
U mjesecima koji su slijedili, Margaret je živjela u njegovoj vili, ne kao služavka, već kao gošća i prijateljica. Učila je kako da odmara, kako da se smije bez straha. Iako je u molitvama i dalje spominjala djecu, znala je: ljubav bez poštovanja je zatvor.
Kasnije su pokušali tražiti oprost, ali riječi su bile prazne — zakasnjele.
Margaret je pronašla nešto mnogo dragocjenije od novca.
Pronašla je mir.
A njena djeca su prekasno naučila da nema većeg bogatstva od majčinog srca.
