Tog trenutka Raphaël je shvatio da sreća njegove kćeri ne dolazi od skupe terapije, ljekara ili tehnologije — već od topline, strpljenja i ljubavi koju joj je pružala Isabela.
Sljedećih dana počeo je sve češće dolaziti ranije kući, ne bi li zatekao isti prizor: Clara koja piše, a Isabela koja je bodri i smije se s njom. U njihovom smijehu bilo je života — onog kojeg u toj kući već dugo nije bilo.
Jednog popodneva, dok su crtale leptira, Clara je pogledala oca i rekla:
— „Tata, kad narastem, želim biti kao Isa. Želim pomagati drugima da se ne boje svojih rana.“
Raphaël je tada znao da je Isabela promijenila ne samo Clarino djetinjstvo, već i njegov pogled na svijet.
Nekoliko sedmica kasnije pozvao ju je u svoj ured.
— „Isabela,“ rekao je, „dugujem vam više nego što možete zamisliti. Želim da preuzmete novi zadatak — ne više kao kućna pomoćnica, nego kao Clarina osobna asistentica i terapeutkinja. Sa svim što ide uz to.“
Ona je spustila pogled, suze su joj ispunile oči.
— „Hvala vam, gospodine… ali ja to ne radim zbog plaće.“
Raphaël se nasmiješio.
— „Znam. Upravo zato to i zaslužujete.“
Tog dana, u kući obitelji Moreno, po prvi put nakon mnogo godina, nije se čula samo tišina.
Čulo se disanje, smijeh i — ono najvažnije — nada. 💜
