Starac je živio skromno i pošteno.
Cijeli život proveo je radeći u tvornici, uštedio dovoljno da kupi malu kuću na rubu grada i odgojio kćer koja je od malih nogu sanjala o vojnoj službi.
Kada je odrasla, upisala je studij, a zatim godinama provodila vrijeme na obukama i misijama.
Nakon smrti supruge, starac je ostao sam — ali miran, sve dok se u njegovom kvartu nisu pojavili ljudi koji su se bavili sumnjivim poslovima.
Znali su da ima financijskih poteškoća, pa su mu „velikodušno“ ponudili zajam.
Ugovor je izgledao jednostavno, ali u sitnim slovima krila se klauzula: ako dug ne bude vraćen na vrijeme, gubi kuću.
Umoran i naivan, starac je potpisao — i time nesvjesno predao svoj dom.
Kada nije mogao vratiti dug, počela su zastrašivanja.
Dolazili su svakog dana, prijetili, tražili novac ili ključeve.
Starac je bio preplašen, ali nije htio napustiti kuću koju je vlastitim rukama gradio.
Jednog dana, kada su opet pokucali, vrata im nije otvorio on — nego njegova kći.
Pogledala ih je mirno i rekla:
— Što želite?
Pomislili su da pred sobom imaju bespomoćnu ženu.
Ali nisu znali tko stoji pred njima.
Kada je jedan od njih pokušao da je zastraši, u trenu se našao na podu — oboren preciznim pokretom.
Ostale je savladala u nekoliko sekundi, hladnokrvno i bez riječi.
— Možda ne znate, ali ja sam kapetan specijalnih jedinica. Dok sam bila na zadatku, vi ste prevarili mog oca.
Sad ćete odgovarati za to, — rekla je mirno, predavši ih policiji koja je ubrzo stigla.
Dokazi o prijevari bili su u njenim rukama — ugovor, svjedoci i kamere s nadzora.
Nakon istrage, počinitelji su osuđeni zbog prijevare i iznude.
Starac je zadržao svoj dom, a kći mu je vratila mir — i vjeru da pravda još postoji.
