“Moj brat je nestao prije 13 godina. Tražili smo ga godinama, ali vremenom smo morali prihvatiti da ga možda više nikada nećemo vidjeti. Bol nije nestala, samo je postala tiha.
Sinoć sam se zaustavila na jednoj benzinskoj pumpi. Pored mene je prošao muškarac u jakni koja mi je odmah privukla pažnju. Bila je identična onoj koju je moj brat nosio posljednji put – s istim zakrpama i izlizanim rukavom.
Povikala sam njegovo ime. Muškarac se okrenuo i na trenutak sam imala osjećaj da se svijet zaustavio. Lice mu je problijedilo, kao da me je prepoznao. U tom trenutku zazvonio mi je telefon.
Poruka od moje majke:
„Nadam se da si dobro. Upravo sam imala ružan san o tebi! Nestala si, baš kao i tvoj brat. Molim te, brzo dođi kući.“
Zaledila sam se. Moja majka inače nikada ne šalje takve poruke, a kamoli da mi priča snove. Tajming je bio zastrašujuće precizan.
Vratila sam se na pumpu večeras u isto vrijeme, nadajući se da ću ga ponovo vidjeti.
Ali njega nije bilo.
Nikada nisam rekla majci šta se dogodilo. Nisam htjela da je zabrinjavam. Ali otad me ne napušta osjećaj – kao da nešto duboko ispod površine vrišti da nešto nije u redu.”
