Aleksej nikada nije bio zaljubljenik u antikvitete, no jednog dana na buvljaku ugledao je veliki drveni ormar. Iako istrošen i oštećen, prodavač mu je rekao da potječe iz stare kuće i ponudio ga za gotovo simboličnu cijenu. Bez puno razmišljanja, Aleksej je odlučio da će taj ormar savršeno odgovarati njegovoj seoskoj kući.
Kad je ormar stigao, bio je toliko težak da su ga morali rastaviti kako bi ga unijeli unutra. Tada je Aleksej primijetio neobičnost – stražnja ploča ormara sastojala se od dvije daske jedna na drugoj. Znatiželja ga je natjerala da odvijačem ukloni gornju ploču i otkrije usku skrivenu šupljinu.
U njoj je pronašao stari svežanj pisama vezan špagom i malu baršunastu kutijicu. U kutijici se nalazio prelijepi ženski prsten sa smaragdom, čija je svjetlost otkrivala da nije riječ o običnom nakitu.
Pisama su bila ljubavna pisma iz 1940-ih, u kojima je mlada žena čekala svog dragog s bojišta, moleći se za njegov siguran povratak i obećavajući mu da će čuvati njihov dar. Posljednje pismo datirano je u proljeće 1945. godine i sadržavalo je riječi: “Ako se ne vratiš, ostavit ću sve ovdje da netko jednog dana sazna našu priču.”
Aleksej je osjetio duboku povezanost s tom pričom. Nakon što je istražio u lokalnoj arhivi, otkrio je da postoje potomci te žene, unuke koje su živjele u njegovom gradu. Odlučio im je predati pronađeni paket.
Kad su im se vrata otvorila, njihova su se lica ispunila suzama i osmijehom – prvi put su vidjeli bakina pisma i saznali za dirljivu ljubavnu priču skrivenu desetljećima.
Ormar je ostao u Aleksejevoj kući kao podsjetnik da najvrjednija blaga nisu uvijek zlato i drago kamenje, nego uspomene i priče koje čuvaju prošlost.
